PISjournal – U svom manifestu Revolucija iz 2016. godine, tadašnji predsjednički kandidat Emmanuel Macron optužio je francuski „fosilizirani politički aparat“ da opasno utire put dolasku Marine Le Pen na vlast.
„Politička klasa i mediji su banda mjesečara koji odbijaju vidjeti šta im se sprema“, napisao je, „pa vidimo ista lica i slušamo iste govore.“ Obećao je da će odbaciti stari priručnik i okupiti iza sebe „progresivne reformatore koji vjeruju da je sudbina Francuske da prihvati modernost.“
Novo lice proevropskog liberalizma došlo je na vlast sljedeće godine obećavajući radikalne promjene koje će Francusku uvesti u 21. vijek.
Osam godina kasnije, s Francuskom zahvaćenom političkom krizom i bez očiglednog načina da se prekine zastoj, Macronove visoke ambicije su se loše ostvarile.
François Bayrou, koji je ušao u politiku prije nego što se predsjednik rodio, postao je treći premijer koji je podnio ostavku u roku od godinu dana. Le Pen je jača nego ikad, uprkos svojim pravnim problemima. Na svjetskoj sceni, Macron pokušava predvoditi zapadnu koaliciju koja okuplja podršku za Ukrajinu, ali njegov uticaj će se smanjiti bez budžeta koji bi podržao njegova obećanja (ili još gore, ako Francuska uvede eurozonu u dužničku krizu).
Kako je tačno Francuska dospjela dovde? Teško je izbjeći zaključak da se Macronova remetilačka oholost vratila da ga ugrize.
Predstavljajući se kao jedini zagovornik razumne politike, djelovao je kao populistička crna rupa, gutajući ideje, političare i birače, i ljevicu i desnicu. Ali sada, samo 15% francuskog biračkog tijela kaže da mu vjeruje. Ostalih 85% očigledno nema kuda ići osim u ekstreme.Macron je bio ministar ekonomije pod socijalističkim predsjednikom Françoisom Hollandeom.
Ali 2016. godine izrazio je prezir i prema ljevici i prema desnici – stav koji, uprkos svim njihovim razlikama, odražava Le Penov. „Uvjeren sam da svi griješe“, napisao je Macron o tradicionalnim francuskim vladajućim strankama u svom predsjedničkom programu.Trebalo mu je samo nekoliko godina da oboje oslabi do tačke beznačajnosti.
Svojom prvom kampanjom, 2017. godine, ovaj 39-godišnji nekonvencionalni lider uništio je francuski lijevi centar. Macron je namamio i socijaldemokratske velikane i birače u stranku En Marche, novu stranku navodno skovanu da odgovara njegovim inicijalima, koja je obećavala da će razbiti kalup time što neće biti ni lijeva ni desna. Prašnjava Socijalistička stranka, koja je dovela Hollandea i Françoisa Mitterranda u Jelizejsku palatu, praktično je ostala mrtva. Njen predsjednički kandidat, Benoît Hamon, zarobljen između Macrona i krajnje ljevičarske agende Jean-Luca Mélenchona, osvojio je tek blaženih 6,36% glasova u prvom krugu.
Tokom svog prvog mandata, vjeran svojoj cijenjenoj strategiji razmatranja i argumenta za i protiv svake politike – njegova često ismijavana mantra je en même temps („u isto vrijeme“) – Macron se okrenuo glavnoj desnici kako bi proširio svoju koaliciju. Édouard Philippe i Jean Castex, dva premijera u njegovom prvom mandatu, obojica su došli iz Les Républicains ( LR ), francuske glavne konzervativne stranke.
Njegov dugogodišnji ministar ekonomije, Bruno Le Maire, također je došao s desnice. Sve više i više „pacova“ napuštalo je taj brod koji tone kako bi se pridružilo sve desnije orijentiranom Macronu, a 2022. godine, predsjednička kandidatkinja LR-a Valérie Pécresse dobila je sramotnih 4,8% glasova.
Prošlogodišnji prijevremeni izbori bili su Macronov posljednji čin oholosti – i najotkriveniji. Nadao se da će francuskom biračkom tijelu pružiti neku vrstu šok terapije nakon što su birači na izborima za Evropski parlament stavili Le Penov Nacionalni skup (RN) na prvo mjesto. Ali ultimatum mu je eksplodirao u lice, ostavljajući ga s parlamentom podijeljenim na tri dijela.
S njegove lijeve strane, nevoljka koalicija između Mélenchonove Nepokolebljive Francuske i umjerenijih stranaka ljevice. S njegove desne strane, stalno rastuća RN, iako još uvijek daleko od većine. A ispred njega, mješavina umornih centrista i konzervativaca. Bijeda na svim poljima.
Iako je Macron uspio isisati život iz tradicionalnih francuskih stranaka, nije uspio izgraditi kohezivan politički pokret u centru izvan vlastite persone. Njegova sveobuhvatna, populistička politika bila je toliko sveprisutna da je postala meme.
Macron bi mogao odlučiti da podnese ostavku ili da raspiše nove izbore – ankete pokazuju da većina ljudi želi još jedno raspuštanje parlamenta – ali on je isključio obje mogućnosti i vjerovatno će imenovati još jednog člana svog tabora za četvrtog šefa vlade u narednih 12 mjeseci. S obzirom na to da njegov drugi i posljednji mandat traje do 2027. godine, teško je znati ko će popuniti prazninu i zalagati se za Elizejsku palaču kao održivu alternativu Le Penu.
Najmanje desetak političara u blizini Macrona, uključujući bivše premijere, od Gabriela Attala, sklonog kulturnom ratu, do opsesivnog Philippea, opsesivnog reformom penzija, i, začudo, samog Bayroua, postavljaju temelje za predsjedničku kandidaturu 2027. godine. Sve bi to moglo postati ružno političko krvoproliće.
U međuvremenu, Macronovo odbijanje da sarađuje čak i sa najumjerenijom ljevicom, uprkos tome što je koalicija Novi narodni front izbila na prvo mjesto nakon prošlogodišnjih prijevremenih izbora, dalo je više kisika Mélenchonovim antagonističkim ludorijama, dodatno pojačavajući osjećaj haosa i potencijalno gurajući više birača u Le Penovo naručje.
Istina je da se francuski predsjednički sistem oslanja na providonosnu figuru koja spašava zemlju svakih pet godina. (Da ponovo citiram Macrona: „Moglo bi se ići toliko daleko da se kaže: Francuska je zemlja kraljoubilačkih monarhista.“) Ali dobra stara podjela na ljevicu i desnicu i njene jasne, dosadne ideologije omogućile su ljudima da glasaju za skup ideja, kao i za predsjednika.
Da, svakako je bilo zastarjelo. Da, krajnja desnica je već napredovala pod tim.
Ali, predstavljajući sebe kao posljednju i jedinu liniju odbrane od krajnje desnice, Macron je samo pojačao Le Penovu vlastitu narativu „mi protiv njih“. Brzim djelovanjem i kršenjem stvari, preokrećući nepisana pravila francuske politike, učvrstio je hroničnu nestabilnost koja joj je potrebna za prosperitet. Igrao se vatrom: sada kuća gori.
Ekskluzivno PISjournal
