PISjournal – Friedrich Merz je, 6. maja 2025. godine, preuzeo dužnost desetog njemačkog kancelara, preuzimajući težak zadatak vođenja zemlje kroz period „Zeitenwende“ (prekretnice), koji se smatra široko odlučujućim trenutkom u njemačkoj politici.
Predvodeći novoosnovanu „veliku koaliciju“ između Kršćansko-demokratske unije (CDU) i Socijaldemokratske partije (SPD), Merz se vratio na političke frontove nakon duge pauze i, po prvi put, ušao u kabinet. Njegovo imenovanje je, stoga, nosilo i nade i strepnje.
Ipak, njegovi prvi mjeseci na vlasti nisu ispunili očekivanja, oblikovana njegovom političkom prošlošću, nedostatkom vladajućeg iskustva i rastućom krhkošću njemačke domaće politike. Nesposoban da ispuni ključna obećanja, oslabljen unutrašnjim koalicijskim sporovima i stalno gube popularnost, Merz također nije uspio obuzdati uspon krajnje desničarske Alternative za Njemačku (AfD).
Tokom svoje političke karijere, Fridrih Merc je ostao u sjeni osme kancelarke Angele Merkel i često je smatran nepopularnom figurom. Nakon što je preko 20 godina proveo izvan političke mainstreame i nikada u tom periodu nije obavljao ministarsku funkciju, njegovo imenovanje za kancelara izazvalo je obnovljenu debatu o njegovom nedostatku vladajućeg iskustva.
Najočitiji znak ovoga pojavio se tokom glasanja za kancelara 6. maja. Zbog sumnjivog centrističkog krila CDU-a u vezi s njegovim vodstvom i krhkom koalicijom, Merz nije uspio osigurati većinu u prvom krugu, izgubivši osam glasova unutar vlastite alijanse. Po prvi put u njemačkoj političkoj historiji, kancelar je izabran uprkos gubitku podrške koalicionih partnera.
Ovaj rezultat je istakao da je Merz započeo svoj mandat sa slikom slabog lidera. Jedan politički analitičar je koaliciju opisao kao „prisilni brak“, tvrdeći da su CDU i SPD na ovaj aranžman gurnuti geopolitičkim pritiscima i snažnom javnom potražnjom za velikom koalicijom. Ovaj rani neuspjeh jasno je pokazao da će se Merz morati suočiti sa svojim protivnicima i unutrašnjim podjelima unutar vlastite stranke.
Pad popularnosti, domaći zastoji
Merzovih prvih nekoliko mjeseci je, također, izazvalo značajno razočarenje javnosti. U poređenju s njegovim prethodnicima, njegov ugled u javnosti se čini znatno slabijim. Ankete provedene nakon njegovog 100. dana na vlasti pokazuju da je Merzova popularnost daleko iza Merkel, pa čak i njegovog oštro kritikovanog prethodnika, Olafa Scholza, iz istog perioda.
Prema uglednim anketnim organizacijama poput RTL/NTV-a i ARD-Deutschlandtrend-a, zadovoljstvo javnosti Merzovim učinkom palo je na 29%. U međuvremenu, nezadovoljstvo je dostiglo rekordnih 67%. Ukupni učinak vlade se slično negativno doživljava, sa skoro 75% ispitanika koji su izrazili nezadovoljstvo. Pored toga, 77% javnosti ne odobrava odnos između koalicionih partnera CDU/Kršćansko-socijalne unije (CSU) i SPD-a.
Ove brojke pokazuju da Merzova vlada brzo gubi povjerenje javnosti i nije uspjela usaditi povjerenje u koaliciju. Mnogi Nijemci smatraju da koalicija nije bila u stanju jasno komunicirati plan o ključnim pitanjima poput ekonomske neizvjesnosti, migracija i socijalne politike.
Za razliku od izazova s kojima se suočava na domaćem terenu, Merz je, pomalo neočekivano, pokazao značajan uspjeh u vanjskoj politici. Njegov stav o Ukrajini, sposobnost da održi otvoren dijalog s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom i, što je najvažnije, odluka da zaustavi djelomičnu prodaju oružja Izraelu, čime je prekršio dugogodišnji tabu, donijeli su mu etiketu „Außenkanzler“ (kancelar za vanjsku politiku). Ovaj potez, koji je podržao SPD, dobio je široko odobravanje njemačke javnosti.
Međutim, ova dostignuća na međunarodnoj sceni i dalje su u sjeni pogoršanja krize kod kuće. Dok Merz u inostranstvu djeluje kao državnik, nije pokazao isto liderstvo i odlučnost u rješavanju domaćih problema svoje zemlje.
Jedan od najvećih Merzovih izazova bio je njegov neuspjeh u ispunjavanju mnogih ambicioznih obećanja tokom izborne kampanje. Obećao je reformu programa „građanskog dohotka“, smanjenje poreza na dobit preduzeća, pooštravanje graničnih kontrola (kroz strožije procedure za azil i deportaciju tzv. „neželjenih stranaca“) i smanjenje birokratije.
Iako su smanjenje poreza i strožije granične kontrole djelimično provedene, glavni cilj koalicije, koji je bio reforma dohotka građana, blokiralo je snažno protivljenje SPD-a. Slično tome, obećanje o smanjenju birokratije uglavnom je ostalo samo na jeziku, uz malo stvarnog napretka u često složenom administrativnom sistemu Njemačke. Njegovo obećanje o ekonomskom rastu također je potpuno propalo; treća najveća svjetska ekonomija nije izašla iz stagnacije 2025. godine, a očekuje se čak i da će se smanjiti.
Koalicioni sukobi, faktor AfD
Jedan od Merzovih najvećih izazova su njegovi ideološki i politički sukobi s koalicijskim partnerom, SPD-om. Konkretno, nekompatibilni stavovi stranaka o pitanjima socijalne politike i budžeta često dovode vladu na rub paralize. Glavni uzrok ovih neuspjeha su duboke razlike u mišljenjima i nedostatak povjerenja unutar koalicije CDU / CSU–SPD. Ozbiljne tenzije su se pojavile oko pitanja poput socijalne politike, budžetskih deficita i javnog zaduživanja.
Kada je ministrica rada SPD-a Barbel Bas odbacila Merzove komentare o socijalnoj državi kao „besmislicu“, to je pokazalo koliko se komunikacija unutar koalicije pogoršala. Prva velika kriza vlade dogodila se oko imenovanja novog sudije Ustavnog suda. Konzervativni zastupnici iz Merzovog CDU / CSU-a odbili su podržati kandidatkinju SPD-a, Frauke Brosius-Gersdorf. SPD je to nazvao „ozbiljnim kršenjem povjerenja“, što je dovelo u pitanje budućnost koalicije. Takvi incidenti se smatraju nekim od najvećih prepreka za ambicioznije reforme. Iako su se koalicioni partneri ujedinili zbog ekonomskih pritisaka i geopolitičke neizvjesnosti, nisu uspjeli prevladati svoje različite političke identitete i ideološke podjele.
Merzov najveći i najrizičniji izazov u domaćoj politici je bila njegova borba protiv krajnje desničarske stranke Alternativa za Njemačku (AfD). Na posljednjim izborima, AfD je povećao svoj udio glasova na 20,8%, što ga čini drugom najpopularnijom strankom u zemlji. Osim toga, nedavne ankete pokazuju da je AfD porastao na 26% podrške, nadmašivši Merzov CDU / CSU sa 24%, te postao vodeća politička snaga u Njemačkoj. Ovaj rezultat pokazuje da Merzovo predizborno obećanje da će „zaustaviti AfD“ nije uspjelo.
Brzi uspon AfD-a na poziciju druge najveće političke sile u Njemačkoj, koji više nije samo protestna stranka, odražava nezadovoljstvo javnosti pitanjima poput imigracije, ekonomije, energetske krize i rastućeg nepovjerenja u trenutni politički sistem. Iako AfD i dalje ostaje izolovan od strane drugih stranaka, posebno CDU-a, činjenica da glasanje za AfD više nije tabu među njemačkim građanima naglašava da stranka više nije marginalni pokret, već je postala dio novog političkog pejzaža Njemačke.
Eksplicitni cilj AfD-a je da postane najveća stranka u Njemačkoj na sljedećim saveznim izborima 2029. godine. U ostvarivanju ovog cilja, Merz se suočava s teškom dilemom: ili nastaviti kompromis sa SPD-om, čime riskira optužbe vlastite baze za kapitulaciju pred ljevicom, ili probiti dugogodišnji „zaštitni zid“ saradnjom s AfD-om na regionalnom ili čak saveznom nivou.
Ova dinamika zarobljava Merza u političkom „poroku“, ostavljajući ga ranjivim na kritike i desnice i ljevice za gotovo svaki njegov potez. U tom kontekstu, u Njemačkoj se sve više postavljaju pitanja „Može li AfD doći na vlast?“ i „Hoće li biti prijevremenih izbora?“ Dok je uspon AfD-a na saveznu vlast za sada malo vjerovatan, njegov uspon intenzivira političku polarizaciju i dovodi u pitanje održivost trenutnog sistema.
Predstojeći državni parlamentarni izbori 2026. godine u pet saveznih država označit će prekretnicu za Merzovu vladu. Federalna politička dinamika mogla bi se dramatično promijeniti, posebno u Saksoniji-Anhalt, gdje se predviđa da će AfD potencijalno osvojiti mjesto predsjednika. Za Merzu, državni izbori 2026. godine mogli bi biti posljednja prilika da se povrati povjerenje javnosti. S obzirom na komentare koji sugeriraju da je vlada već „iscrpljena“ samo 100 dana nakon preuzimanja dužnosti, s obzirom na to da samo 52% Nijemaca vjeruje da će koalicija trajati do 2029. godine, šanse za prijevremene izbore rastu.
Merz se stoga mora nositi unutrašnjim napetostima u koaliciji je radikalizirajućim zamahom AfD-a. Ako ne uspije, domaće podjele i nestabilnost u Njemačkoj moglo bi se produbiti što bi dovelo do pitanja političke budućnosti zemlje. U tom kontekstu, državni izbori 2026. godine poslužit će kao ključni pokazatelj njemačkog puta naprijed.