PISjournal – U Njemačkoj, pokroviteljski pravni sistem pretpostavlja da samo on može donositi moralne sudove, kontrolirati jezik i kažnjavati nenasilni politički govor pod krinkom zaštite.
Ono što se predstavlja kao zaštita demokratije umjesto toga postalo je njeno uništenje: mašinerija represije koja diktira koje se istine smiju izgovarati, a koje moraju biti ušutkane.
Nigdje ovo nije jasnije nego u tretmanu propalestinskih glasova. Novčane kazne, optužbe za teška krivična djela i hapšenja ne izriču se za nasilne činove, već za riječi utemeljene na vjerovanju u palestinsko oslobođenje.
Prije samo dvije sedmice, sjedio sam u njemačkoj sudnici dok je moj prijatelj Yannik, pro-palestinski Nijemac, bio suđen za „uvredu“ nakon što je poznatog cionističkog provokatora nazvao „pristalicom genocida“. Četiri sata sam slušao kako njegov advokat tvrdi da su velike međunarodne organizacije kategorizirale izraelske postupke kao genocid i objašnjavao da sud o nečijoj politici nije uvreda, već izjava koju podržava međunarodno pravo.
Tokom unakrsnog ispitivanja, Yannikov advokat je postavio jednostavno pitanje: „Da li podržavate isporuke oružja Izraelu?“ Tužilac je bez oklijevanja odgovorio: „Da.“ Ipak, Yannik je proglašen krivim po dvije tačke optužnice za uvredu i kažnjen sa 3.600 eura. Nazvati ovaj ishod apsurdnim bilo bi blago rečeno.
Nacističko naslijeđe
U Njemačkoj, Zakon o uvredi, §185 StGB, glasi: „Kazna za uvredu je zatvor do jedne godine ili novčana kazna, a ako je uvreda počinjena javno, na skupu, širenjem sadržaja ili napadom, zatvor do dvije godine ili novčana kazna“.
Kao što je Jason Obermann primijetio u knjizi The Left Berlin, pozivajući se na rad pravnog stručnjaka Jamesa Q. Whitmana, njemački zakon o uvredama duboko je oblikovan nacističkom erom. Ono što je nekada bilo sredstvo za zaštitu aristokrata i vojnih elita, „demokratizirano“ je pod Trećim rajhom kako bi se zaštitila navodna čast svih Arijevaca, ono što Whitman naziva „privilegijom arogancije“.
Nacisti su čak uveli ideju „grupne uvrede“, krivično goneći ljude zbog vrijeđanja čitavih organizacija poput SA ili SS. U svojoj suštini, napominje Obermann, zakon se manje bavio zaštitom dostojanstva, a više prisiljavanjem manje moćnih da se pokoravaju moćnima, autoritarno naslijeđe koje i danas odjekuje u njemačkim sudovima.
Međutim, uvreda i kleveta, kada su usmjerene prema Palestincima, ostaju savršeno legalne. Njemački mediji, političari i pojedinci su me više puta nazivali „mrziteljem Jevreja“, „simpatizerom terorista“, „antisemitom“. Njihova prava? Zaštićena. Pravni stručnjaci su me više puta savjetovali da ću izgubiti ako tužim bilo koga od ovih ljudi. Zakon o uvredama u Njemačkoj nije namijenjen zaštiti ranjivih, već održavanju hegemonističke politike države i zaštiti njenih aktera od odgovornosti.
Oružje antisemitizma
Uzmimo slučaj Mahmuda, njemačko-palestinskog aktiviste uhapšenog na demonstracijama u Frankfurtu pred hiljadama ljudi. Svjedočio sam kako policija skida mikrofon, udara ga i odvlači sa bine. Njegov „zločin“ je bio recitovanje pjesme koja je povlačila paralele između zločina nacističke Njemačke i genocida u Gazi.
Njegovim riječima:
Historija se očito ponovila.
Umjesto Jevreja, Palestinci su sada pod prijetnjom.
Ista stvar se ne mora dogoditi na potpuno isti način.
Reći ono što svi mogu vidjeti svojim očima.
To je bio Holokaust tada i to je Holokaust danas.
Bez obzira ko to poriče, ljudi će to znati kasnije.
Ali bit će prekasno – gdje je bila vaša intervencija?
Genocid se ponovo dešava i dijeli čovječanstvo.
Zbog ovih rečenica, Mahmudu je zabranjeno prisustvovanje demonstracijama i uhapšen je. Vlasti su ga optužile za „relativizaciju Holokausta“, dok su mediji iskoristili tu optužbu da cijeli protest označe kao antisemitski.
Takozvani zločin relativizacije Holokausta spada pod zakon o govoru mržnje, kriminalizirajući odobravanje, poricanje ili trivijalizaciju Holokausta „na način koji može poremetiti javni mir“. Ali šta je s poređenjima koja imaju za cilj izazvati empatiju?
Njemačka kultura sjećanja smatra Holokaust jedinstvenim zločinom, nepoređenim, izvan historijskog kontinuiteta. Budući da je bezuslovna podrška Izraelu središnja tema nacionalne politike, poređenja između Holokausta i Gaze tretiraju se kao posebno nečuvena.
I bivši kancelar Olaf Scholz i sadašnji kancelar Friedrich Merz javno su negirali da se u Gazi dešava genocid. Po ovoj logici, nazivanje toga genocidom ili poređenje s Holokaustom postaje zločin. Naravno, ovo ograničenje se ne odnosi na Nijemce koji relativiziraju Holokaust na druge načine, tvrdnjom da je „Slobodna Palestina novi Heil Hitler“ ili izjednačavanjem samih Palestinaca s nacistima.
Međutim, ovo nisu izolovani slučajevi.
Dvostruki standardi
Court Watch Berlin je dokumentovao preko 10.000 istraga samo u gradu, grupisanih oko hapšenja na protestima, skandiranja i objava na društvenim mrežama. Uobičajena optužba, često praćena policijskim nasiljem, je skandiranje: „Od rijeke do mora, Palestina će biti slobodna“, za koje njemačke vlasti lažno tvrde da je slogan Hamasa. Nasuprot tome, otvoreno nasilno cionističko ili rasističko podsticanje često prolazi nekažnjeno.
Court Watch je u preko 200 slučajeva uočio dosljedan dvostruki standard: sudije i tužioci rutinski se oslanjaju na policiju kao „neutralne“ svjedoke, čak i kada su ti isti policajci provodili nasilje nad demonstrantima.
Svjedočio sam ovome iz prve ruke. U jednom slučaju, palestinska aktivistica je optužena za otpor pri hapšenju i napad na policajca. Kada je doveden da svjedoči, policajac je priznao da se ničega ne sjeća: ni njenog lica, ni onoga što je navodno uradila. Kada ga je sudija pitao da li su njeni postupci mogli biti samoodbrana, on je odgovorio: „Možda. Ne mogu se sjetiti.“
I ipak je proglašena krivom.
Sve je ovo namjerno. Njemačka država koristi svoje sudove i takozvane zakone o „govoru mržnje“ i „uvredama“ kako bi propalestinski pokret bacila u birokratsku noćnu moru. Aktivisti su prisiljeni trošiti svoje vrijeme, resurse i novac braneći se pred sudijama koji papagajski ponavljaju politički jezik političara saučesnika u genocidu.
Njemačka se mora prestati tretirati kao demokratsko utočište. Represija propalestinskih glasova nije odstupanje od njenog pravnog sistema, već njegova sama funkcija. Zakoni o uvredama, govoru mržnje i relativizaciji Holokausta se ne koriste da bi zaštitili ranjive zajednice, već da bi kontrolirali neslaganje i provodili državnu ideologiju.
Zato se aktivisti vuku kroz beskrajna suđenja, kažnjavaju hiljadama eura i žigošu kriminalcima zbog riječi, dok njemačka vlada šalje oružje Izraelu. Zato sudovi uzdižu „pravo Izraela na postojanje“ iznad prava na slobodu izražavanja, a što je još važnije, vrednuju ga više od prava Palestinaca da ne budu masakrirani. I zato se u Njemačkoj danas riječi solidarnosti s Palestincima kažnjavaju strože od nasilja koje se tim riječima pokušava zaustaviti.
U Njemačkoj se riječi tretiraju nasilnije od slomljenih udova.
