dr.sc. Jadranka Polović njemačko
PISjournal – Paralelno s izjavom njemačke ministrice vanjskih poslova, Annalene Baerbock, prema kojoj je Njemačka u ratu sa Rusijom, njemački kancelar Olaf Scholz, usprkos priličnom oklijevanju, pristao je poslati moćne tenkove Leopard 2 u Ukrajinu.
Njegova odluka ima simbolično, ali i vrlo praktično značenje. Simbolično, Njemačka je time u očima zapadne javnosti konačno oslobođena krivnje za II svjetski rat, time i vlastite ustavne stege pod kojom je djelovala od završetka rata.
Naime, Njemačka je nakon 1945. bila u potpunosti razoružana i demilitarizirana te podijeljena na četiri okupacijske zone. Bundeswehr je službeno uspostavljen tek 1955. godine kada je Zapadna Njemačka postala članica NATO saveza, uz ogromno protivljenje samih Nijemaca koji su prosvjedovali protiv Adenauerove odluke o ponovnom uvođenju vojske. Ipak, tokom hladnog rata, Njemačka je sa svojim vojnim snagama, s gotovo 500 hiljada stalnih vojnika bila temelj NATO-ove konvencionalne obrane Zapadne Evrope. Međutim, bilo kakve ideje o raspoređivanju njemačkih postrojbi u inozemstvu, osim u posebnim slučajevima, poput pomoći u prirodnim katastrofama, nisu dolazile u obzir.
Sve se promijenilo nakon 1990. i ujedinjenja Njemačke kada su njene vojne snage bitno smanjene, a Bundeswehr se sve više angažirao u međunarodnim misijama. Općenito, pritisak saveznika da pojača svoju uključenost u vanjsko ratovanje neprestano se povećavao, pa su se tako njemačke snage uključile u vojne misije u inozemstvu (Afganistan, BiH, Kosovo, Libanon…). Misije su uglavnom vrlo nepopularne u njemačkoj javnosti, a odobrenje za njih daje njemački parlament, redovito uz velike polemike.
Pokretačka snaga u promjeni nepokolebljivog stava Njemačke protiv slanja tenkova i teškog naoružanja u Ukrajinu je njezin novi ministar odbrane Boris Pistorius. Dok su se socijaldemokrati nadali postizanju neke vrste dogovora s Putinom, Scholzovi koalicijski partneri, Slobodni demokrati i Zeleni, bili su nepokolebljivi u forsiranju tvrđeg stava. Odnos s Rusijom na neki način uvijek je bio poseban zbog strateškog značaja Moskve za Berlin, jakih ekonomskih veza između dviju zemalja, ali i teškog povijesnog naslijeđa dva svjetska rata. Iako je Njemačka počela isporučivati teško oružje Ukrajini pod sve većim pritiskom saveznika iz NATO-a, poglavito Sjedinjenih Država i Ujedinjenog Kraljevstva, povjerenje u njemačku pouzdanost (iskreno savezništvo) i dalje je nisko, osobito u istočnoevropskim državama.
Naime, u sjeni ukrajinske krize, a u kontekstu bitno izmijenjenih geopolitičkih okolnosti, njemačko pitanje se ponovno nameće kao jedna od ključnih odrednica novog sigurnosnog poretka u Evropi. Još 2019., jedan od najutjecajnijih američkih konzervativnih intelektualaca, Robert Kagan u članku „The New German Question: What Happens When Europe Comes Apart“, objavljenom u utjecajnom Foreign Affairs, navodi kako „neuspjeh evropskog projekta ili kraj EU, neizbježno vodi obnovi njemačkog pitanja koje je u proteklih sedam decenija presudno utjecalo na suvremenu Evropu, kao i na transatlantske odnose.
Naime, raspad sistema evropske ravnoteže snaga početkom 20. stoljeća rezultirao je s dva svjetska rata. Nakon 1918. Njemačka je postala oprezna revizionistička sila, da bi pod Hitlerom postala osvajač Evrope. Međutim, završetak II. Svjetskog rata dočekala je kao poražena i podijeljena država. Slijedom toga, američka je politika tada djelovala na stvaranju multilateralnog međunarodnog poretka utemeljenog na (američkim) pravilima, ne samo da suzbije sovjetski utjecaj, već i da riješi egzistirajući njemački izazov.
Kako navodi Kagan, „neki oblik evropskog ujedinjenja bio je jedino zamislivo rješenje za problematiku njemačkog odnosa prema ostatku Evrope“. Ipak, evropske su integracije bile moguće isključivo pod okriljem američkih sigurnosnih jamstava, a demokratska i miroljubiva Njemačka, kakvu danas poznajemo, izrasla je u osobitim okolnostima liberalnog međunarodnog poretka pod kapom Sjedinjenih Država. Kagan elaborira nekoliko aspekata tog poretka koji su omogućili neviđeno brzu demokratsku evoluciju Njemačke.
Prvi aspekt njemačke transformacije bila je potpuna posvećenost SAD-a evropskoj sigurnosti. S ciljem zaštite Francuske, Velike Britanije, ali i ostalih susjeda Zapadne Njemačke, Sjedinjene su Države omogućile potpuno integriranje Nijemaca u evropsko i svjetsku ekonomiju. To je eliminiralo potrebu za naoružavanjem evropskih država (uključujući i Zapadnu Njemačku) što im je omogućilo da se snažno fokusiraju na jačanje prosperiteta i društvene dobrobiti svojih građana, odnosno izgradnju socijalne države (welfarestate). U kontekstu uspostavljene političke stabilnosti Zapada, Zapadna je Njemačka morala odustati od vlastitih geopolitičkih ambicija, ali ne do kraja – one su zamijenjene geoekonomskim.
Njemačka vanjska politika tradicionalno počiva na tri stupa: jakim transatlantskim odnosima, multilateralizmu i evropskim integracijama. U novoj globalnoj ekonomiji, nemilitaristička Zapadna Njemačka postala je ekonomsko čudo, a uskoro i motor globalnog ekonomskog rasta, te ogledni primjer prosperiteta i demokratske stabilnosti u Evropi. Jedan od rezultata ovog povoljnog geopolitičkog okružja (američke zaštite i potpore) ogledao se u svojevrsnom „usidrenju“ Zapadne Njemačke u liberalnom Zapadu.
Iskušenja, povremeno prisutna u njemačkoj politici, da se oblikuje manje ovisna vanjska politika bila su eutanazirana ne samo ekonomskim interesima, već i relativno mirnim sigurnosnim okruženjem koje je omogućilo Zapadnim Nijemcima visok standard i udobnost svakodnevnog života, navodi autor. Jačanje zajedničkih evropskih i transatlantskih vrijednosti bio je ključni čimbenik koji je pomogao usidriti Njemačku u liberalnom poretku i pridonijeti stvaranju novog evropskog identiteta.
Jačanje transnacionalnih institucija poput NATO-a i EU omogućilo je Njemačkoj da izbjegne svoju prošlost, pridonijelo je suzbijanju nacionalističkih strasti i ambicija u Evropi. Dominantna uloga NATO-a i EZ-a (EU) u novom evropskom sigurnosnom poretku spriječila je povratak starih geopolitičkih natjecanja u kojima je Njemačka oduvijek bila vodeći igrač. Kako navodi Kagan, njemački nacionalizam zasigurno nije bio jedini evropski nacionalizam, ali nijedan drugi nije odigrao tako destruktivnu ulogu u krvavoj prošlosti Evrope. Vodeća uloga Njemačke u njegovanju te zajedničke evropske, antinacionalističke vizije odigrala je veliku ulogu u stvaranju međusobnog povjerenja na kontinentu.
Dakle, četiri elementa – američka sigurnosna jamstva, međunarodni režim slobodne trgovine, demokratske vrijednosti i suzbijanje nacionalizma, zajedno su staro njemačko pitanje „zakopali duboko pod zemlju“. Međutim, čak i prije nego što se liberalni svjetski poredak počeo raspadati, uvijek je bilo prisutno pitanje „koliko će dugo Njemačka biti voljna ostati normalna nacija, uskraćujući sebi normalne geopolitičke ambicije, normalne sebične interese i normalan nacionalistički ponos“, navodi Kagan.
S druge strane, većina Nijemaca duboko je svjesna svoje prošlosti, zbog čega su vrlo oprezni i spremni tolerirati ograničenja vlastite neovisnosti. Ipak, čak i uzbudljivim okolnostima stvaranja jedinstvene, demokratske Evrope, povratak njemačkog pitanja nije se mogao izbjeći – Njemačka je ponovno postala dominantna sila u Evropi, a realizacija geopolitike Mitteleurope 21. stoljeća ogleda se u činjenici da je Srednja Evropa postala njemački opskrbni lanac, zapravo dio njemačke ekonomije, dok je ostatak Evrope postao njemačko izvozno tržište.
Hans Kundnani (vidjeti „The Paradox of German Power“, 2019) postavlja tezu prema kojoj je posthladnoratovsko ujedinjenje Njemačke i uspostava eurozone pod vodstvom Njemačke bitno poremetilo evropsku ravnotežu budući da se izvan Njemačke počeo stvarati anti-njemački „zajednički front“, što podsjeća na geoekonomsku verziju sukoba unutar Evrope koja se dogodila nakon njemačkog ujedinjenja 1871. Međutim, u Evropi 21. stoljeća, spor se dogodio među saveznicima i partnerima, odreda demokratskim državama koje su dio zajedničkog europskog projekta.
Čak i danas, Evropljani priznaju da ih je njihov postmoderni eksperiment ostavio razoružane u svijetu koji nikad nije dijelio njihovu optimističnu, kantovsku perspektivu (Kagan, 2019). Evropljani se i dalje nadaju da će globalna sigurnost biti očuvana, po inerciji, bez njih, te da će moći izbjeći bolne odluke o povećanju vojnih proračuna na koju moraju računati ako žele uspostaviti vlastitu vojsku i odbranu. To do sada nisu morali, jer je svijet iz europske perspektive djelovao mirno i sigurno.
U svakom slučaju, rat u Ukrajini dokrajčio je geopolitičku viziju zajedničkog euroazijskog prostora koja je sve do nedavno bila snažno prisutna u njemačkoj (geo)politici. Naime, bivša kancelarka, Angele Merkel, je ekonomski snažnu Evropsku uniju predvođenu Njemačkom izgradila na temeljima euroazijskog ekonomskog pojasa čije krajnje polove predstavljaju Njemačka i Kina s Rusijom koja ih povezuje. Međutim, rat u Ukrajini stavio je tačku na njenu geopolitičku viziju nakon čega su Njemačka i EU bile primorane revidirati svoje odnose s Rusijom koja je kao dio njemačkog Lebensrauma opskrbljivala Evropsku uniju obiljem jeftine energije, te s Kinom s kojom imaju najveću trgovinsku razmjenu.
Ovako masivna zona slobodne trgovine (koncept Angele Merkel) bila je temelj evropskog prosperiteta proteklih decenija i temelj jačanja geopolitičkog utjecaja EU u svijetu. Međutim, takav geopolitički koncept marginalizira posthladnoratovski unipolarni svjetski poredak oblikovan vizijom i interesima SAD-a. Njemačko-ruski savez ukinuo bi vodeću ulogu SAD-a u međunarodnom sistemu, zbog čega je ukrajinski rat vratio EU u poziciju podređenosti SAD-u. Koncept ekonomskog jačanja EU pod vodstvom Njemačke, koji nije uvažavao geostrateške interese SAD-a, nije mogao uspjeti.
Ruska invazija na Ukrajinu označila je prekretnicu u njemačkoj vanjskoj politici (Zeitenwende), prije svega radikalan raskid s njemačkom tradicionalnom istočnom politikom (Ostpolitik). U govoru održanom u februaru 2022., kancelar Scholtz obvezao se na uspostavu posebnog fonda od 100 milijardi eura za modernizaciju vojske, uz nastavak velikih ulaganja u odbranu. Zeitenwende predstavlja najveći zaokret u njemačkoj vanjskoj politici, od ujedinjenja 1990., čak i prije toga kada je kancelar Zapadne Njemačke, Willy Brandt (1969.-72.) uveo koncept Ostpolitik koji se još uvijek smatra najznačajnijom modifikacijom njemačke poslijeratne vanjske politike. Brandt je tada intenzivirao ekonomske,sigurnosne i političke veze s SSSR-om, i prihvatio načelo nemiješanja u unutarnje prilike DDR-a i SSSR-a.
Sve posthladnoratovske njemačke vlade smatrale su dobar odnos suradnje s Rusijom nužnim za mir u Evropi i zagovarale su strategiju promjene kroz trgovinu i ekonomsku saradnju (Wandeldurch Handel) koja je trebala demokratizirati Rusiju. Primjerice, tadašnji ministar vanjskih poslova, Frank-Walter Steinmeier (sadašnji predsjednik), 2008. je nastojao pokrenuti program „partnerstva za modernizaciju“ smatrajući da Njemačka i EU „trebaju Rusiju za rješenje svih sigurnosnih kriza našeg vremena“. Ostpolitik i Wandeldurch Handel prošle su kroz svoju prvu, malu krizu ili provjeru stvarnosti – ruskom aneksijom Krima, 2014., ali obje su politike ostale netaknute. Međutim, invazija na Ukrajinu početkom 2022. snažno ih je diskreditirala. Berlin se teško nosi s promjenom svoje vanjske politike prema Rusiji, ali i s pitanjem “kako prilagoditi Wandeldurch Handel drugom, trenutačno važnijem ekonomskom partneru – Kini.
Sve je očitije da se Njemačka, ali i Francuska nevoljko uključuju u, sada očito, dugoročno euroazijsko rivalstvo. Za obje zemlje kraj hladnog rata i ponovno ujedinjenje Njemačke 1990. značili su mogućnost povratka u autonomnu evropsku sferu. U tom pogledu njemački i francuski interesi su usklađeni. Međutim, za Sjedinjene Države, “Nova Evropa” je trenutno korisniji partner od tradicionalnih i možda konkurentskih sila “Stare Evrope”.
Neravnoteža snaga u odbrani između EU-a i SAD-a ogleda se i kroz novo naoružavanje Poljske i Njemačke, dok upravljanje odnosima s Rusijom ostaje veliki izazov za Evropsku uniju. Kako vidimo Bundeswehr modernizira snage, ali i povećava ljudske kapacitete. Naime, Nizozemska se uslijed povećanih sigurnosnih prijetnji, upravo priprema integrirati svoje borbene brigade u njemačku vojsku. Dvije saveznice sada rade na integraciji nizozemskih vojnih snaga u 10. oklopnu diviziju njemačke vojske. Plan će rezultirati zajedničkim snagama od oko 50.000 vojnika (oko 8.000 dolazi iz Nizozemske). Planovi integracije ne uključuju Korps Commandotroepen, jedinicu specijalnih snaga nizozemske vojske, međutim, Nizozemska i Njemačka također razmatraju mogućnost zajedničke nabave vojne opreme.
S druge strane, Poljska planira povećati izdvajanja za obranu zemlje na 4 posto BDP-a, što je najveći postotak od svih članica NATO-a. Poljska je u 2022. potrošila 2,4% svog BDP-a na vojsku (treći najveći postotak među zemljama NATO-a). Od sada do 2035. Varšava planira potrošiti 100 milijardi dolara na revitalizaciju odbrambenih kapaciteta, a do sada je već utrošeno 10 milijardi dolara na tenkove, haubice i napredne raketne sisteme iz SAD-a i Južne Koreje. Planirano je i povećanje profesionalnih vojnika na 250.000 i najmanje 50.000 pripadnika teritorijalne odbrane, što je čini najvećom kopnenom vojskom u EU. Za usporedbu, Francuska danas ima najveću vojsku unutar EU, s oko 200.000 aktivnih vojnika.
Iako bi SAD mogao kratkoročno preuzeti vodstvo u prevladavanju evropskih sigurnosnih izazova, evropske će zemlje u konačnici biti prisiljene podnijeti najveći teret tih napora, s obzirom na to da će Washington uskoro usmjeriti pozornost na Kinu, koju vidi kao glavnog izazivača svojoj globalnoj dominaciji.
Nova strategija nacionalne sigurnosti SAD-a, usvojena u oktobru 2022. će prakticirati novi američki izolacionizam (Friedman, 2022), što znači da SAD neće biti vojno uvučene u regionalne sukobe, usprkos činjenici da će svoje saveznike podržati ogromnim isporukama oružja, obukom i treningom. Međutim, izravnog vojnog angažmana neće biti. Za SAD je to razborita strategija kojom želi održati svoju globalnu dominaciju. U tom je kontekstu naglašena uloga NATO-a u evropskoj sigurnosnoj arhitekturi, što znači da će se evropska vojna industrija, ali i svi koncepti stvaranja evropske vojske ili vojno integriranje odvijati isključivo unutar Sjevernoatlantskog saveza.
U tom kontekstu, evropske vlade i čelnici EU-a, usprkos svim postojećim podjelama, trebali bi se voditi idejom zajedništva. Što znači da Evropska unija treba kreirati vanjskopolitičke strategije koje su prilagođene svakom izazovnom scenariju i koje uključuju sve države članice, ostavljajući po strani posebne interese svake od njih.
