Umair Pervez Khan
PISjournal – Sjedinjene Američke Države godinama su Indiju smatrale okosnicom svoje indo-pacifičke strategije – prikazujući je kao najmnogoljudniju demokratiju u regiji sposobnu da uravnoteži rastuću Kinu.
Uzastopne administracije u SAD-u, predsjednici George W. Bush, Barack Obama, Donald Trump i Joe Biden, ulagali su velika sredstva u promociju Indije kao regionalnog hegemona nudeći joj stratešku, diplomatsku i ekonomsku prednost. Međutim, američka opklada na Indiju sve je više upitna, posebno nakon nedavnih geopolitičkih promjena koje su potkopale ranije pretpostavke.
Za vrijeme prvog mandata predsjednika Donalda Trumpa, odnosi između SAD-a i Indije su doživjeli uzlaznu putanju. Skup „Živio Modi“ u Houstonu i „moj prijatelj“ od strane indijskog premijera Narendre Modija prema Trumpu bio je spektakl koji je simbolizirao međusobnu naklonost. Nakon izbora 2024. godine, mnogi su očekivali da će bilateralni odnosi dostići još veći nivo. Ali nedavni događaji otkrivaju postepenu prepreku i moguću rekalibraciju u razmišljanju Washingtona.
Indija pravi greške, Pakistan napreduje
Presudni trenutak dogodio se s krizom u Pahalgamu u maju 2025. godine, koja se dogodila između Indije i Pakistana. Suprotno regionalnim i međunarodnim očekivanjima, Pakistan je iz sukoba izašao ne samo otporan, već i taktički superiorniji – oborivši nekoliko indijskih aviona, uključujući Rafale, koji su se nekada smatrali simbolom indijske zračne dominacije. Ovo je uništilo narativ o indijskoj vojnoj superiornosti i ponovo uspostavilo Pakistan kao moćnu silu u Južnoj Aziji. Američki posmatrači nisu mogli ignorisati implikacije: ako se Indija bori da obuzda svog neposrednog susjeda, koji ima relativno manju prednost, kako se može kredibilno pozicionirati kao bedem protiv Kine?
Štaviše, Indija se suočila s još jednim neuspjehom u svojoj vanjskoj politici, gdje je pitanje Kašmira dodatno otkrilo njenu krhkost. Decenijama je New Delhi insistirao da je Kašmir bilateralno pitanje i naporno je radio na tome da posrednici trećih strana ne budu uključeni u razgovor. Ipak, Trumpova nedavna izjava u kojoj je izrazio spremnost da posreduje između „dva nuklearna susjeda“ oko Kašmira označila je jasan diplomatski neuspjeh za Indiju. Dok Indija i dalje naglašava bilateralizam, sve je jasnije da međunarodni akteri više ne smatraju sukob u Kašmiru zatvorenim dosijeom. Ova promjena u globalnom stavu je, u velikoj mjeri, posljedica efikasne multilateralne diplomatije Pakistana i njegovih upornih napora da internacionalizuje spor putem foruma poput Ujedinjenih nacija, Organizacije islamske saradnje (OIC), te angažovanjem globalnih think tankova i medija.
Za razliku od Indije, Pakistan se repozicionira kao odgovoran regionalni akter. Nedavno priznanje pakistanskih žrtava u globalnoj borbi protiv terorizma od strane šefa CENTCOM-a zadalo je udarac dugogodišnjim indijskim optužbama da je Pakistan sponzor terorizma. Narativ se mijenja; Pakistan se više ne posmatra samo kroz prizmu sigurnosti, već se prepoznaje kao potencijalni stabilizator.
Pored toga, indijska unutrašnja demokratska regresija, kršenje ljudskih prava, suzbijanje manjina, ograničavanje sloboda štampe i rastući autoritarizam otežali su Washingtonu i drugim zapadnim saveznicima da ignorišu njihove demokratske vrijednosti podržavajući Modijevu Indiju. Još alarmantnije je navodno učešće Indije u transnacionalnoj represiji – uključujući ubistvo sikhskih aktivista u Kanadi i pokušaj atentata u SAD-u, radnje koje su u suprotnosti s liberalnim svjetskim poretkom koji SAD tvrde da podržavaju.
Kina, Rusija i SAD posmatraju
U ovoj jednačini, ne može se zanemariti faktor Kine. Strateški, duboko partnerstvo Pakistana s Kinom daje mu izrazitu prednost u regiji definiranoj konkurencijom velikih sila. Kineska materijalna i diplomatska podrška tokom krize u Pahalgamu poslužila je kao podsjetnik na snagu ovog saveza. Pakistan je oprezno dokazao da može upravljati složenim odnosima, održavajući bliske veze s Kinom, a istovremeno konstruktivno sarađujući sa SAD-om po pitanju sigurnosti, trgovine i minerala. Trumpov doručak s pakistanskim feldmaršalom Asimom Munirom i naknadni razgovori na visokom nivou o saradnji u oblasti minerala signaliziraju šire taktičko otvaranje.
Međutim, Indija također pokušava otopliti odnose s Kinom, budući da je njen ministar vanjskih poslova već posjetio Kinu, dok se očekuje da će Modi posjetiti Kinu povodom predstojeće posjete Šangajskoj organizaciji za saradnju (SCO).
Rusko-indijski savez također prolazi kroz teška vremena, jer nedavne akcije SAD-a, uključujući povećane tarife na indijski izvoz, rastuću zabrinutost zbog indijske trgovine naftom s Rusijom i ponovno potvrđivanje spremnosti SAD-a da igra ulogu u indijsko-pakistanskim napetostima, nisu izolirani incidenti. Oni su pokazatelji dubljeg preispitivanja koje je u toku u Washingtonu.
U zaključku, SAD se sada moraju suočiti s neugodnom realnošću: uprkos tome što uživa neviđenu vojnu i diplomatsku podršku Zapada, Indija nije uspjela da se odlučno nametne u vlastitom susjedstvu. Njena nemogućnost da obuzda Pakistan, njen narušeni demokratski imidž i njene pogrešne procjene u vanjskoj politici – posebno u vezi s Kašmirom – pokrenuli su ozbiljna pitanja o njenoj dugoročnoj korisnosti kao strateškog partnera. Indo-pacifička strategija, nekada utemeljena na Indiji, sada možda zahtijeva ozbiljnu reviziju. I u ovom promjenjivom okruženju, uloga Pakistana kao balansera, ne samo između Indije i Kine, već i između vrijednosti i interesa, postaje očiglednija nego ikad prije.
