PISjournal – Najžešća borba u američkoj politici danas ne vodi se između dva predsjednička kandidata. Ona se odvija između država, koje kontroliraju izborne karte koje određuju ko sjedi u Kongresu.
Iako se republikanci i demokrati oslanjaju na kampanje za preraspodjelu izbornih jedinica umjesto na vojsku, njihov sukob se najbolje razumije kroz prizmu geopolitike. Uostalom, oni se ne bore oko ideja ili specifičnih politika, već oko teritorije.
Gerrymandering je postao presudan alat u ovoj borbi, omogućavajući vlastima na nivou saveznih država da kreiraju izborne mape koje neutralizuju glasače opozicije. Grupisanjem tih glasača u nekolicinu izbornih jedinica, tako da većina ostalih pripadne njihovoj stranci, ili njihovim raspršivanjem po mnogim jedinicama, tako da nigdje ne mogu da preovladaju, stranke pretvaraju kartografiju u kontrolu. Glasovi se i dalje ubacuju u glasačke kutije, ali je ishod unaprijed određen.
Teksas nudi najjasniji primjer. Republikanci su upravo usvojili kongresnu mapu koja je osmišljena da im donese čak pet dodatnih mjesta u Predstavničkom domu. Kada su demokratski zakonodavci pobjegli iz države kako bi onemogućili kvorum, guverner Teksasa Greg Abbott zaprijetio je da će poslati policiju da ih vrati.
Kalifornija – država u kojoj dominiraju demokrati – tada je odgovorila istom mjerom. Guverner Gavin Newsom želi da poništi nezavisnu komisiju za preraspodjelu izbornih jedinica svoje države kako bi osigurao prednost demokrata, tvrdeći da ako Teksas preokrene situaciju, Kalifornija ne smije ostati neaktivna.
Kuda će sve ovo voditi? Ankete pokazuju da većina Amerikanaca takvo stranačko crtanje mapa vidi kao prijetnju demokratiji. Kalifornijska komisija za preraspodjelu izbornih jedinica je ustavno nezavisna. Oponašajući Teksas, pokazuje se koliko je lako da partijski interesi nadvladaju demokratske mehanizme zaštite.
Vodeći komentatori sve više opisuju sukob kao neku vrstu „rata“. S obzirom na to da druge države razmatraju vlastite napore za preraspodjelu izbornih jedinica sredinom decenije, a važne ličnosti poput bivšeg predsjednika Baracka Obame podržavaju potez Kalifornije kao odgovornu kontrastrategiju, ulozi brzo rastu.
Nobelov nagrađeni ekonomista i teoretičar igara Thomas Schelling upozorio je da takva eskalirajuća takmičenja ne završavaju pobjedom, već nestabilnošću. Kada jedna strana preuredi svoje linije fronta, druga mora odgovoriti. Nijedna se ne može povući bez rizika od dugoročnog poraza. Ono što počinje kao pravedan čin odbrane spiralno se pretvara u permanentnu ekspanziju i kontra-ekspanziju – političku utrku u naoružanju.
Zašto ova taktika funkcionira tako efikasno i zašto je toliko opasna? Odgovor leži u snažnim političkim identitetima koje njeguju države poput Teksasa, Kalifornije i New Yorka. Nazvati se Teksašaninom, Njujorčaninom ili Kalifornijcem znači pripadati političkoj zajednici sa svojim snažnim osjećajem „mi“. Gerrymandering iskorištava taj identitet, pretvarajući solidarnost u zagarantovane pobjede koje se čine prirodnim, čak i kada produbljuju podjele unutar republike.
Kada predstavnici biraju svoje birače putem preraspodjele izbornih jedinica, konkurencija nestaje. Gerrymanderovane karte izbornih okruga pretvaraju privremene prednosti u trajne granice. U geopolitičkom smislu, one postaju utvrđene stranačke enklave i strateški koridori osmišljeni da osiguraju dominaciju, a ne da podstaknu demokratsku konkurenciju.
Istina je da čak i male države imaju načine da se odupru imperijama. Mogu formirati saveze, iskoristiti promjene na terenu ili se boriti nekonvencionalno. Štaviše, demografske promjene, mobilizacije građana, međustranačke koalicije i sudski izazovi mogu probiti čak i najutvrđenije enklave. Ali iako ove opcije pokazuju da oni koji su obespravljeni nisu potpuno nemoćni, one ne donose trajne pobjede.
Druge zemlje pokazuju koliko spirala može biti korozivna kada jednom počne. U Poljskoj, stranka Pravo i pravda (PIS) promijenila je izborna pravila nakon 2015. godine kako bi nagnula sistem u svoju korist, produbljujući polarizaciju. Mađarska nudi oprezan obrat. Kada je stranka Fidesz premijera Viktora Orbána preoblikovala izborne jedinice 2011. godine, promjene su joj dale kratkoročnu prednost, ali su kasnije stvorile distorzije koje su postale opterećenje.
Prevelika pobjeda u nekim oblastima značila je rasipanje glasova u drugima. Gerrymanderi danas mogu donijeti određene pobjede; ali vremenom, iskrivljene mape mogu stvoriti nepredviđene ranjivosti.
Kada mape diktiraju ishode, izbori rizikuju da postanu prazni rituali. Prave bitke se prebacuju na stranačke predizbore, gdje kandidati zadovoljavaju najposvećenije birače. Ekstremisti napreduju, umjerenjaci nestaju, a polarizacija se produbljuje. Manjinske zajednice snose najveću cijenu. Zbijene u nekoliko okruga ili raspršene po mnogima, lišene su efektivne zastupljenosti. Sa manje resursa za duge pravne bitke, one su laka meta za kartografe.
Prava opasnost nije u tome što će izbori prestati, već u tome što će prestati biti važni. Stranka može izgubiti većinu glasova naroda na državnom nivou, ali i dalje kontrolirati većinu mjesta. Predstavništvo više ne odražava volju birača. Rezultat je vlada koju ne bira narod, već oni koji su bili na vlasti kada su se karte promijenile. Najveća prijetnja Americi nije vanjski rival, već kolaps iznutra: unutrašnja geopolitička implozija.
* Gerrymandering je manipulacija granicama izbornih jedinica s ciljem da se jednoj političkoj stranci (ili grupi) obezbijedi prednost na izborima. Umjesto da izborne jedinice budu formirane na osnovu neutralnih kriterija (poput geografije ili broja stanovnika), one se „crtáju“ tako da maksimiziraju političku korist za određene aktere.
