Raquel Gonzalez
Autorica radi kao koordinator u organizaciji Ljekari bez granica (MSF).
PISjournal – Sredinom februara, u Bariju, luci na jugu Italije, iskrcala se 121 osoba koju je brod organizacije Ljekari bez granica (MSF) Geo Barents spasio.
Osim njih, posada broda je pažljivo iznijela dvoje narandžastih nosila na kojima su bila tijela dvije mlade žene koje su umrle na putu. Tim MSF-a pronašao je jednu od njih mrtvu na dnu čamca na napuhavanje nakon što su spasili ostale putnike dok je druga preminula na brodu Geo Barents, a da ljekari nisu mogli ništa učiniti da to spriječe. Ove dvije smrti jedna su od posljednjih tragedija kojima smo svjedočili na vratima Evrope, ali, nažalost nisu jedine.
Nedavni izvještaj „Smrt, očaj i bespomoćnost: ljudska cijena migracijskih politika EU-a“ dokumentira šokantno usvajanje nasilnih taktika koje odobrava Evropska unija (EU) i njene države članice s jednim jasnim ciljem a to je držati migrante i izbjeglice podalje od kontinenta. I na svakom koraku kojeg migranti poduzmu, EU koristi nasilje kao mjeru odvraćanja.
Mnogi od tih ljudi zarobljeni su, često brutalno, u zemljama izvan EU-a, gdje im je uskraćen pristup osnovnoj zdravstvenoj skrbi i sigurnosti zbog ugovora o outsourcingu, poput onih u Nigeru ili Tunisu. Drugi primjer je libijska obalna straža koju finansira EU, a koja rutinski presreće ljude na moru i zatvara ih u pritvorske centre u Libiji gdje su dokumentirani žalosni životni uvjeti i slučajevi okrutnosti. U tim zemljama, pa tako i u Srbiji, postoje slični obrasci nasilja izvezenog iz EU.
Kada uspiju pobjeći spirali okrutnosti i nepažnje u trećim zemljama, ti ljudi bivaju blokirani na neprijateljskim evropskim granicama. Na kopnu više od 2000 kilometara zidova i žičanih ograda, u kombinaciji s nasilnom represijom snaga sigurnosti, uzrokuju ozljede različitog stepena. MSF je pomogao više od 20.000 ljudi na granicama EU-a između augusta 2021. i septembra 2023. Na moru su države zanemarile svoju obavezu pomoći onima u opasnosti, čineći mediteransku rutu najopasnijom na svijetu, prema Međunarodnoj organizaciji za migracije.
Ako uspiju ući u EU, naići će na demontažu zaštitnih mehanizama koji narušavaju njihovo zdravlje. Zatvoreni su u zemljama poput Italije ili Grčke, gdje su najveći eksponent zatvaranja zatvoreni centri s kontroliranim pristupom koje finansira EU. Depresivni, posttraumatski stresni i anksiozni poremećaji česti su među našim pacijentima na grčkim otocima Lezbos i Samos, uključujući dječake i djevojčice.
A kada osoba uspije prevladati sve te prepreke, nailazi na politiku isključivanja koja joj uskraćuje svaku mogućnost uspostave normalnog i dostojanstvenog života. Mora se suočiti s izolacijom unutar društva i neimaštinom. Brinući prije svega o zadržavanju ljudi na vanjskim granicama, EU institucionalizira ovu dinamiku, čije izopačene učinke naši timovi vide u zemljama poput Francuske i Belgije.
Godinama smo zvonili na uzbunu, ali situacija se samo pogoršavala.
Pakt o migracijama i azilu – koji su dogovorili ministri unutarnjih poslova EU-a u decembru, a očekuje se da će ga Evropski parlament odobriti u aprilu – insistira na jedinom cilju odvraćanja i isključivanja onih koji traže sigurnost, bez jačanja sistema prihvata i azila. Među ostalim mjerama, dopušta se stvaranje zona zadržavanja na granicama koje će automatski uključivati maloljetnike bez pratnje koji mogu predstavljati “prijetnju sigurnosti”. Porodice i djeca također mogu biti pritvoreni.
Još jedan udar na narušeno pravo azila je upravo ratificirani sporazum između Italije i Albanije koji podrazumijeva obradu zahtjeva za azilom na neevropskoj teritoriji i primjenu ubrzanih graničnih procedura. Ukratko, radnje koje uključuju smanjenje prava ljudi u pokretu i/ili tražitelja azila, koji bježe od progona, sukoba ili ekstremnog siromaštva.
EU insistira na tome da slijedi put koji je udaljava od njenih temeljnih vrijednosti i zanemaruje svoju odgovornost za prihvat i azil, utemeljenu na poštovanju Ženevske konvencije o statusu izbjeglica, dok promovira politike i prakse odvraćanja koje nanose patnju i smrt. Potrebna je politička volja da se ova situacija preokrene i to je hitno potrebno učiniti. Godine 2016. MSF se odrekao sredstava iz EU i njezinih država članica u znak protesta protiv pakta EU-Turska, smatrajući da su otišli predaleko u dehumaniziranju migracijske politike.Nismo mogli ni zamisliti da je to tek početak.
