Osman Softić
Autor ovog teksta se bavi istraživanjem savremenih islamskih pokreta, međunarodnih odnosa, Bliskog istoka i islama u Jugoistočnoj Aziji.
PISjournal – Raketiranjem ribarskih i drugih civilnih plovila u vodama Venecuele proteklih mjeseci i u međunarodnim vodama, pod izgovorom da se radi o eliminaciji krijumčara narkoticima (čin zločina protiv međunarodnog prava), američka vojska je uvježbavala gađanje stvarnih meta u Karipskom moru, pripremajući se za zračni napad na venecuelansku prijestolnicu Caracas.
Nakon višemjesečnih priprema, prijetnji i jasnih signala, američke specijalne jedinice Delta Force, 3. januara, 2026. u ranim jutarnjim satima izvele su, kako je navedeno “složenu vojnu operaciju protiv Venecuele”, koja je trajala tek pola sata. Operaciji su prethodili mjeseci obavještajnih priprema, identificiranja ciljeva i kultiviranja vojnih i političkih dužnosnika Madurove administracije za koje je procijenjeno da bi mogli biti potencijalni kolaboracionisti koji su spremni za novac ili druge usluge izdati svoju vladu i vojsku i pomoći agresorima na njihovu domovinu da bez gubitaka zarobe i otmu državnog poglavara i njegovu suprugu i da ih prebace u Ameriku gdje će, kako je navela američka glavna tužiteljica, Nicolasu Madurou biti suđeno po američkim zakonima za navodno rukovođenje trgovinom narkoticima i druge prijestupe.
Istini za volju, ovaj američki čin, ma koliko bio kriminalan i u suprotnosti s međunarodnim pravom, za nijansu je humaniji od načina na koji su izraelske snage ciljano ubijale palestinske, libanske i iranske visoke vojne i političke dužnosnike. Trumpov režim se pokazao “humanijim i benignijim zločincem” od izraelskog režima čiji modus operandi razračunavanja s neprijateljima je baziran na talmudskoj maksimi “ustani i ubij prvi”, praksi izraelske obavjestajne vrhuške koju je odlično dokumentovao izraelski novinar Ronen Bergman u svojoj popularnoj knjizi pod naslovom “Rise and Kill First”.
Bombardirani su strateški vojni ciljevi u Caracasu i drugim ključnim lokacijama u Venecueli. Prema Trumpovoj administraciji, Amerikanci će upravljati Venecuelom dok se ne provede “sigurna, pravilna i razborita tranzicija”, čiji vremenski okvir za sada ostaje nedefiniran. Vojna intervencija koja je ocijenjena kao “najhrabriji američki vojni projekat u Latinskoj Americi u posljednjih nekoliko decenija”, preko noći je promijenila geopolitički pejzaž Južne Amerike. Međunarodne reakcije su za sada pomiješane i kreću se između oštrih osuda američke intervencije od strane regionalnih vlada, koje ne odobravaju flagrantnu povredu suvereniteta Venecuele, do izjava američkih saveznika koje pozdravljaju svrgavanje Madurovog, kako kažu, “autoritarnog režima”, do bespotrebnih i glupih izjava poput komentara predsjednice Kosova Vjose Osmani-Sadriu koja je odmah potrčala da se dodovori američkom predsjedniku Trumpu kazavši kako njena zemlja “čvrsto stoji uz SAD i njenog predsjednika u akciji protiv narko-terorističkog režima u Venecueli”.
Osmani-Sadriu je kazala kako je to “čin kojim se Trump solidarizirao s narodom Venecuele, štiteći time Ameriku i ostatak svijeta od kartela i organiziranog kriminala”. “Tako izgleda snaga američkog vodstva”. Osmani-Sadriu je u svom komentaru napisala dugi niz hvalospjeva i poštapalica o slobodi, demokratiji i drugim glupostima hvaleći flagrantnu agresiju na jednu suverenu državu kao “liderstvo koje pomaže transatlanskom jedinstvu”, kazavši kako se ona (valjda i narod koji ona predstavlja) ponose zajedničkim vrijednostima. Da nije žalosno, bilo bi smiješno. Ali, to je realna situacija na političkoj sceni država koje su nastale zahvaljujući američkom intervencionizmu. Nažalost, to je mantra koju koriste i etablirani evropski političari.
Primjerice, reakcija šefice Evropske Komisije, Ursule von Der Leyen, kao i u slučaju izraelske i američke agresije na Iran u junu 2025. nije sadržala osudu agresije, već je šefica EU-a samo izrazila nadu da će “tranzicija ka demokratiji u Venecueli proći mirno”. Ova dva primjera, oportunistička izjava predsjednice jedne male balkanske američke podaničke kvazi države i predsjednice najznačajnije evropske političke institucije, koja nema niti demokratsku podršku vlastitih građana u zemlji iz koje dolazi, govore nam zapravo kakvu to demokratiju i svjetski sistem, tobože baziran na pravilima i zajedničkim vrijednostima, žele silom da nametnu kao dominantan, a koji bi trebali prihvatiti, milom ili silom, i druge zemlje.
Ničim izazvana agresija i otmica predsjednika suverne zemlje i njegove supruge (također uticajne javne ličnosti), za Vjosu Osmani i njenu stariju evropsku kolegicu je demokratska tranzicija i “simbol zajedničkih vrijednosti evroatlanske zajednice”, kojoj teži ovaj naš zapadni Balkan. Ipak, ni jedna ni druga izjava neće uspjeti zaustaviti američki otklon, kako od Evrope tako i od ostatka svijeta. Kako navodi ugledni američki jevrejski profesor ekonomije na Univerzitetu Columbia, Jeffrey Sachs, principijelni kritičar američke intervencionističke vanjske politike, “američka intervencija u Venecueli je samo prvi korak u onom što bi moglo slijediti” u narednim godinama. Radi se o primjeni neo-Monroeve doktrine iz 1823., koju Trump oživljava i koja se sada popularno ocjenjuje kao DonRoeva doktrina. Profesor Sachs, kao i obično, na simpatičan način, lucidno, ali ozbiljno spekulira da bi Grenland mogla biti sljedeća meta američke invazije. Šta će na to kazati Kaja Kalas i evropske lideruše, sarkastično se pita Sachs, možda će uzviknuti , “ma šuti dobro smo prošli, jer moglo je biti i puno gore”, navodi profesor Sachs.
Postavlja se niz pitanja glede političke budućnosti Bolivarske republike Venecuele? Da li će se stvari završiti samo na intervenciji, da li će to ostati kao školski primjer uspješno izvedene operacije promjene režima ili će Venecuela zakoračiti u građanski rat, gerilski otpor ili opći haos poput Iraka i Libije? Kakve će biti implikacije, da li će se druge zemlje regije koje se suprotstavljaju američkoj hegemoniji i kontroli povinovati američkom diktatu i dominaciji zapadnom hemisferom i kakve bi to moglo imati posljedice na duži period? Kakve bi mogle biti globalne implikacije ove američke intevencije? Da li će to biti opravdanje i svojevrsni presedan koji i druge velike ili regionalne sile mogu primijeniti u svom regionalnom okruženju.
Primjerice, da li je to signal Kini da njena eventualna vojna intervencija u cilju ujedinjenja Tajvana s Kinom (iako Kina insistira da će do unifikacije doći mirnim putem), neće biti percipirana kao neprihvatljiva, kako je to bilo ranije u zapadnom političkom diskursu i strategiji. Ovo su samo neka od pitanja na koja će analitičari, pravnici, diplomati, državnici, birokrati UN-a i istraživači akademske zajednice, morati pronaći adekvatne odgovore u narednim mjesecima i godinama. Američki saveznici i vazali se nadaju da će intervencija vjerovatno prisiliti ostale zemlje hemisfere na stratešku kapitulaciju pred SAD-om, ocjenjujući operaciju uspješnom, pri čemu principi međunarodnog prava uopće kao da nisu ni važni.
Američka intervencija, prema ocjeni dobro upućenih analitičara Latinske Amerike, ozbiljna je indikacija koja ukazuje da je strateški cilj SAD-a izgradnja tzv. “tvrđave Amerika” kojom se Amerika želi učvrstiti u svom vlastitom dvorištu i dobro zabarikadirati. To također nagovještava da će Washington, prije ili kasnije, morati postaviti prioritete o tome da li želi i može trajno iscrpljivati energiju štiteći Izrael na Bliskom istoku i da li će postići dogovor s Kinom u regionu istočne Azije i Pacifika i zajednički graditi novu sigurnosnu arhitekturu u tom dinamičnom dijelu svijeta. Također, postoji velika vjerovatnoća da je intervencija u Venecueli i način na koji je izvedena, rezultat tajnih dogovora između Trumpa i Putina na Aljasci, po kojim Washington Rusiji prepušta više kontrole nad Ukrajinom a zauzvrat Putin Americi pomaže da na što bezbolniji način riješi izazov Venecuele, koji bi pogodovao američkim interesima.
U svijetu danas postoje tri ozbiljne svjetske sile; SAD, Kina i Rusija, ma koliko Rusiju neki pokušavaju nipodaštavati zbog slabije ekonomske snage i odsustva diversificirane ekonomije. Ove tri sile sigurno pregovaraju o tome kako da na najbolji način organiziraju sigurnosnu i ekonomsku arhitekturu, sada već definitivno multipolarnog svijeta. Trump pokazuje da mu je prioritet kontrola zapadne hemisfere u domenu nacionalne sigurnosti i resursa. To podrazumijeva obnovu američke hegemonije nad obje Amerike, kako bi SAD opstala kao velika sila, posebno ako izgubi kontrolu nad istočnom hemisferom. To se možda neće dogoditi odmah ali “specijalna vojna operacija” SAD-a sasvim sigurno, rezultirat će preuzimanjem kontrole nad venecuelanskim rezervama nafte koje su najveće na svijetu.
Ne radi se samo o nafti Venecuele već i energentima susjedne Gvajane gdje su nedavno otkrivena velika nova nalazišta nafte i plina u moru nedaleko od obala ove države, susjeda Venecuele. Washington želi preduprijediti Kinu prije nego što ova istočna supersila pusti dublje korijenje u Venecueli. Trump nije krio da mu je Nicolas Maduro ranije, navodno, “nudio sve”. Na pitanje da li je venecuelanski lider pristao da američkim kompanijama dozvoli kontrolu nad energentnim resursima njegove zemlje, Trump je odgovorio afirmativno. Međutim, kako navode neki analitičari, jedini kamen spoticanja ticao se Maduroeve političke sudbine. Trump je želio i predlagao da Maduro ode u egzil. Ovo je, navodi jedan američki analitičar sa sjedištem u Moskvi, bilo vjerovatno na nagovor Marca Rubia, Trumpovog super ministra, državnog sekretara i savjetnika za nacionalnu sigurnost. Maduro je takvu mogućnost odbio.
Jedan od razloga koji američko vodstvo na čelu sa Trumpom navodi kao povod za intervenciju je navodno prisustvo Irana i nekih njegovih saveznika u Venecueli, koje Washington želi eliminirati. Iako se radi o pukom izgovoru i bacanju prašine u oči neokonzervativnim elementima u redovima administracije koji se smatraju iranofobima, intervencija u Venecueli itekako ima veze s onim što bi Trump mogao pokušati u slučaju Irana. Trump je nedavno zaprijetio vojnom akcijom protiv Irana u znak podrške najnovijem protestnom pokretu koji je na sceni u Iranu a koji je pokrenut kao odgovor na pogoršanje ekonomske situacije i nagli pad vrijednosti iranske valute.
Vrhovni vođa Irana, imam ajatollah Ali Khamenei, kazao je da “trgovci imaju pravo da budu nezadovoljni”. Vrhovni vođa ih je pohvalio kao najvjernije pobornike islamske revolucije koje on podržava. Međutim, opravdane su sumnje da su protesti, kao i do sada, velikim dijelom zloupotrijebljeni od strane iranskih neprijatelja koje su orkestrirali strani špijunski agenti, Izraela i zapadnih država, u dosluhu s lokalnim agentima i kolaboracionistima unutar Irana. Nema nikakve dileme da SAD želi potpunu stratešku kapitulaciju Irana, nakon agresije i gubitaka koje je pretrpio za vrijeme dvanaestodnevnog rata u junu 2025. Iran je uspio, uprkos velikim udarcima i gubicima, snažno odgovoriti na agresiju i nanijeti velike gubitke Izarelu, prisilivši Izrael da zatraži američku pomoć moleći Trumpa da kod Irana posredno intervenira i zamoli Iran da pristane na prekid vatre. Ako SAD ne ostvari svoje ciljeve diplomatskim putem, ili obojenom revolucijom, čiji se znakovi mogu prepoznati i u aktuelnim protestima u Iranu, Amerikanci bi čak mogli pokušati primijeniti sličan scenarij u Iranu koji su upravo izveli u Caracasu.
Ugledni iranski akademik i ekspert za međunarodne odnose i američke studije na univerzitetu u Teheranu, profesor Muhamed Marandi, u više je navrata istaknuo kako će u slučaju eventualne nove agresije Iran spremnije dočekati agresora i uzvratiti žešće nego je to učinio u junu prošle godine. Kazao je da Trumpove riječi, ili šutnja, ne znače ništa, ni da li će Amerika napasti na Iran ni da li neće. Naprosto, kazao je, Iran se ozbiljno sprema za rat, a najbolja šansa da ne bude rata je ako Iran bude spreman da na agresiju odgovori snažno i odlučno. Da li je Venecuela bila uvježbavanje za budući eventualni scenarij u Iranu, pokazat će period koji je pred nama.
Ovdje se također postavlja jedno ozbiljno pitanje. Naime, Venecuela posjeduje staro sovjetsko i rusko oružje koje je prema nekim analitičarima vrijedno čak 20 milijardi dolara. Osobno sam skeptik u pogledu ove procjene. Venecuela ima i borbene avione Sukhoj i rakete zemlja-zrak (S-300 sistem). Niti jedno od ovih sistema nije upotrebljeno protiv američkog napada. Razlog tome je mogućnost da je bilo podmićivanja visokih venecuelanskih oficira, po scenariju koji je primijenjen u Siriji. Pored toga, Rusija i Venecuela su također krajem prošle godine ratificirale Sporazum o strateškom partnerstvu. Međutim, u javnosti se ovakve vrste sporazuma pogrešno shvataju i preuveličavaju, iako se uopće ne radi o međusobnim obavezama koje važe u slučaju partnerstva članica NATO-a.
Sporazum između dvije zemlje, baš kao i ruski sporazum s Iranom, nije sadržavao nikakve klauzule o međusobnoj odbrani. Ovo je pitanje kojim će se vjerovatno pozabaviti i Iran i druge države koje se nadaju (kao Armenija) ili očekuju rusku vojnu podršku u slučaju da budu napadnute. Dakako, Rusiji ovaj momenat ne ide u korist i samo je jedan slučaj u nizu sličnih, od rata u Karabahu, Sudanu, izraelsko-američkoj agresiji na Iran do Venecuele.
Nadalje, slučaj vojne intervencije u Venecueli morao bi poslužiti i kao alarm svima onima, uključujući i iranske ličnosti od kojih neke svakodnevno troše dragocjeno vrijeme polemizirajući i vodeći beskrajne razgovore i podkaste sa stotinama alternativnih vlogera na internet kanalima, od kojih je veliki broj vjerovatno dobro plaćen da služi kao alternativni oblik prikupljanja obavještajnih podataka iz javnog domena, ili u cilju širenja propagandnog rata putem širenja dezinformacija, koji tobože izražavaju simpatije i solidariziraju se s potencijalnim metama buduće američke ili izraelske agresije. Gosti na većini pomenutih alternativnih kanala također su bivši američki i zapadni obavještajci ili državni dužnosnici, za koje se teško može reći da tek tako, iz čista mira, nastupaju kao vodeći kritičari vanjske politike svojih zemalja.
Prije bi se moglo kazati da se radi o novom obavještajnom frontu koji nastupa pomiriteljski i sa simpatijama, ali čiji cilj nije niti dobronamjeran niti koristan. Takve vodeće ličnosti alternativnih medija namjerno šire dezinformacije o temama svoje geopolitičke odanosti. Tako su svojim mahinacijama pokušale Iran uvući u sveopći rat s Izraelom, tvrdeći kako je “Osovina otpora” predvođena Iranom bila blaga i neefikasna, te kako je trebala svom svojom silinom udariti na Izrael. To što bi Izraelu disproporcijalni udari mogli dati alibi za korištenje nuklearnog pružja priotiv Irana, nije briga internetskih dušebrižnika. Naravno, cilj takvih alt-medijskih propagandista obavještajnog podzemlja je da olakšaju Americi i daju joj dodatne razloge da napadne na Iran. Isti scenarij se ponavlja već nekoliko godina u slučaju Venecuele.
Iranski geopolitički stratezi i odbrambeni eksperti bi slučaj Venecuele morali ozbiljno razmotriti jer ono što možemo iščitati iz primjera Venecuele nije samo dokaz o povredi međunarodnog prava. Priče o tome neće promijeniti američku politiku, niti će priče o tome kako je Izrael diskreditiran u očima međunarodne javnosti uticati na promjenu kursa politike supremacista u Tel Avivu.
U svijetu real politike to ne pije vode. Beskrupolozni agresor da poštuje međunarodno pravo ne bi ni pokretao agresije. Lekcija koju treba naučiti iz primjera intervencije u Caracasu je sljedeća. Amerikanci će se nastaviti obračunavati sa slabijim državama i vladama koje se nađu na putu ostvarivanja njhovih ciljeva i interesa, bilo to legalno ili ne. Njih to ne zanima. Oni imaju pravila koja važe samo za njih. Oni žele očuvati supremaciju u svijetu zasnovanom na njihovim pravilima a ne na Povelji UN-a. Svi koji im se ne pokore, prije ili kasnije, postat će meta njihove agresije.
Ekskluzivno PISjournal
