PISjournal – Sirijske demokratske snage (SDF) napustile su grad Aleppo nakon postizanja sporazuma o prekidu vatre, koji je omogućio evakuacije poslije višednevnih smrtonosnih sukoba.
Komandant SDF-a Mazloum Abdi izjavio je da je grupa, uz međunarodno posredovanje, postigla dogovor o prekidu vatre te sigurnoj evakuaciji civila i boraca. „Postigli smo dogovor koji vodi ka prekidu vatre i osiguravanju evakuacije poginulih, ranjenih, zarobljenih civila i boraca iz četvrti Ašrafije i Šejh Maksud prema sjevernoj i istočnoj Siriji“, rekao je u objavi na mreži X.
„Pozivamo posrednike da se pridržavaju svojih obećanja, da zaustave kršenja dogovora i da rade na sigurnom povratku raseljenih u njihove domove“, dodao je.
Ova objava uslijedila je nakon višednevnih sukoba između sirijskih vladinih snaga i kurdskih boraca SDF-a u Aleppu, u kojima je poginulo 30 osoba, a više od 150.000 ljudi je raseljeno. Bio je to najozbiljniji sukob između dvije strane od pada Assadovog režima.
Ali, zašto je situacija eskalirala do ove tačke? Nakon mjeseci uzajamnih okršaja, činilo se da je Damask zaključio kako se spor s de facto kurdskim vlastima u pretežno kurdskim četvrtima Aleppa neće riješiti političkim putem. Vojni obračun oduvijek je bio moguća opcija, a uprkos prekidu vatre, ne može se isključiti ni veća eskalacija.
Damask se, čini se, odlučio za „lak plijen“, budući da je mali kontingent kurdskih boraca, ograničen na dva potpuno opkoljena distrikta, imao malo izgleda naspram vladinih snaga s njihovom nadmoći u ljudstvu i vatrenoj moći. Taj disbalans brzo je postao očigledan, jer su vladine trupe u roku od nekoliko dana preuzele kontrolu nad spornim naseljima.
Stoga je daleko značajnije pitanje šta eskalacija u Aleppu znači za širi politički pravac Sirije. Hoće li borbe potkopati sporazum o integraciji potpisan 10. marta između privremenog predsjednika Sirije i rukovodstva SDF-a? Ili je cilj bio da se zastali proces silom ponovo pokrene?
Od sporazuma do zastoja
Eskalacija nije nastala u vakuumu. Prvog aprila 2025. Damask i kurdske vlasti u Aleppu postigli su sporazum o integraciji naselja Šejh Maksud i Ašrafije u centralnu državu. Prema tom dogovoru, borci povezani sa SDF-om trebali su se povući; kurdske snage unutrašnje sigurnosti ostale bi na terenu; a postojeća lokalna vijeća nastavila bi upravljati tim područjima u koordinaciji s pokrajinskim institucijama Aleppa.
Sporazum je bio široko shvaćen kao pragmatičan kompromis i potencijalna mjera izgradnje povjerenja. Međutim, njegova provedba ubrzo je zapela. Rokovi su se pomjerali, međusobne optužbe su rasle, a okršaji postajali sve učestaliji. Kako je povjerenje nestajalo, sporazum je gubio svoj stabilizirajući učinak. Najnovija runda borbi pokrenuta je još jednom razmjenom vatre, za koju su obje strane okrivile jedna drugu, dok je izostanak nezavisnih mehanizama nadzora otežavao nepristrasnu provjeru.
Za razliku od ranijih incidenata, nasilje ovog puta nije završilo trenutnim prekidom vatre. Damask je, čini se, bio odlučan da nametne vojno rješenje i pošalje poruku. Vladine snage brzo su napredovale, zauzevši Ašrafije i Šejh Maksud u roku od nekoliko dana. Napredovanje se odvijalo uz relativno ograničene borbe, navodno olakšane dogovorom koji je vlada postigla s dijelovima plemena Bakkara, koji su se borili na strani kurdskih snaga.
Operacija je također odražavala promjenu taktike. Umjesto oslanjanja na neselektivnu ili prekomjernu vatrenu moć, vladine snage izvodile su ciljane napade na određene vojne položaje, napredujući u fazama uz najavljene prekide vatre između njih. Vlasti su javno označavale područja koja će biti gađana i unaprijed pozivale civile na evakuaciju, što je očigledno bio pokušaj da se ograniče civilne žrtve. Ipak, do civilnih stradanja i raseljavanja je i dalje dolazilo, ali se ovaj pristup razlikovao od ranijih operacija koje su rezultirale masovnim kršenjima prava.
Pritisak pod prijetnjom oružja
Za analitičare bliske sirijskoj vladi, ofanziva u Aleppu nosila je jasnu političku poruku – trebala je pokazati da je Damasku ponestalo strpljenja i da je spreman posegnuti za silom kada pregovori zapnu. Prema ovom tumačenju, Aleppo je bio manje strateški zaokret, a više upozoravajući potez, čiji je cilj bio izvršiti pritisak na SDF da provede sporazum o integraciji od 10. marta.
Neki idu i dalje, sugerišući da su napori da se ograniče civilne žrtve imali za cilj i umirivanje zapadnih vlada, koje su više puta upozoravale na humanitarnu cijenu vojne akcije protiv teritorija pod kontrolom SDF-a, posebno nakon teških zloupotreba tokom sukoba na obali i u Sweidi prošle godine.
Prikazujući kontroliraniju operaciju u Aleppu, Damask možda nastoji pokazati da integracija silom ne bi nužno podrazumijevala masovne civilne žrtve – te poslati poruku da takva opcija nije isključena. Analitičari naklonjeni Damasku tvrde da bi ova eskalacija mogla uvjeriti kurdske lidere da odugovlačenje pregovora više nije održiva opcija, te da daljnji otpor nosi rizik pokretanja vojnog rješenja koje bi poništilo mnoge prednosti ponuđene martovskim sporazumom.
Rizična opklada
Kurdski zvaničnici situaciju vide sasvim drugačije. Oni insistiraju da je sukobe inicirao Damask kao dio svjesnog plana da silom preuzme kontrolu nad naseljima, s duboko štetnim posljedicama. Iako ne proglašavaju sporazum od 10. marta mrtvim, opisuju ga kao „u komi“ – formulacija koja jasno oslikava nepovjerenje koje sada obilježava odnose.
Izvori bliski rukovodstvu SDF-a tvrde da je operacija u Aleppu unazadila integracijske pregovore, umjesto da ih pogura naprijed. Preostala dobra volja, prema njihovim riječima, u velikoj je mjeri nestala, čineći kompromis težim, a ne lakšim. Nijedan akter ne želi pregovarati iz pozicije percipirane slabosti.
Stoga je malo vjerovatno da će SDF prihvatiti nove vojne realnosti u Aleppu i mogao bi nastaviti insistirati na provedbi sporazuma od 1. aprila, dodajući još jednu tačku sporenja u već složene pregovore. Damask, koji je promijenio odnos snaga na terenu, vjerovatno neće prihvatiti taj zahtjev – što stvara zastoj koji prijeti daljnjem urušavanju procesa.
U međuvremenu, rastuće tenzije i izvještaji o pojačanoj mobilizaciji obje strane oko Raqqe i Deir ez-Zora ukazuju na sve nestabilniju situaciju. Iako je prekid vatre u trenutku objave još uvijek bio na snazi, novi okršaji ne mogu se isključiti, a jedna pogrešna procjena mogla bi pokrenuti širu konfrontaciju.
Za razliku od Aleppa, sukob na sjeveroistoku Sirije ne bi bio ni brz ni ograničen. Područja pod kontrolom SDF-a znatno su veća, a njihove snage su bolje obučene i opremljene, s hiljadama ideološki motiviranih boraca. Plemenski akteri također su pokazali snažnu spremnost da se uključe u eventualni sukob sa SDF-om, povećavajući rizik od protumobilizacije, međuzajedničkih sukoba i masovnih zloupotreba.
U takvom scenariju, pitanje više ne bi bilo koliko lako Damask može zauzeti sjeveroistok, već kakvu bi trajnu štetu nova eskalacija nanijela krhkoj tranziciji Sirije i odnosima među njenim etničkim i vjerskim zajednicama. Kao što je već pokazala Sweida, ovakvi sukobi rijetko donose rješenja. Češće učvršćuju zastoje – ostavljajući sve strane u gorem položaju, uključujući i onu koja na bojnom polju odnese pobjedu.
