PISjournal – Dugi niz godina prije nego što je postao predsjednik, Donald Trump je javno kritikovao administraciju Georgea W. Busha zbog odluke da pokrene rat protiv Iraka.
Ipak, danas, u svom drugom predsjedničkom mandatu, Trump se našao na čelu vojnog debakla koji zapanjujuće podsjeća upravo na Bushov.
Trump je naredio vojnu intervenciju s ciljem uklanjanja neprijateljski nastrojenog stranog lidera, oslanjajući se na klimav argument nacionalne sigurnosti, uz jasno izraženu ambiciju da se osigura pristup nafti te zemlje. U oba slučaja vidimo naivno uvjerenje da Sjedinjene Američke Države mogu jednostavno ostvariti svoje ciljeve putem promjene režima. Američka intervencija u Venezueli odiše istom vrstom oholosti koja je pratila invaziju na Irak prije dvije decenije.
Ipak, postoje i važne razlike koje treba uzeti u obzir. Najznačajnija karakteristika operacije u Venezueli jeste potpuni izostanak sveobuhvatne vizije. U subotu, nakon što je Trump završio jednosatnu konferenciju za novinare zajedno sa sekretarima za odbranu i vanjske poslove, nije bilo jasno kakav je plan za Venezuelu u narednom periodu – niti da li takav plan uopće postoji. Njegove izjave, u kojima je prijetio novim napadima u narednim danima, nisu donijele nikakvo dodatno razjašnjenje.
Raniji primjeri promjene režima pod vodstvom SAD-a uklapali su se u šire ideološke okvire tadašnjih američkih predsjednika. Godine 1823. predsjednik James Monroe proglasio je zapadnu hemisferu zabranjenom zonom za evropski kolonijalizam. Kako su Sjedinjene Države tokom 20. stoljeća učvršćivale svoju sferu uticaja širom Amerika, Monroeova doktrina služila je kao opravdanje za brojne intervencije u Latinskoj Americi i na Karibima. Hladni rat je dodao nove razloge za rušenje ljevičarskih režima i instaliranje prijateljskih vlada u regiji.
Po završetku Hladnog rata, predsjednik George H. W. Bush nastojao je djelovati kao čuvar „novog svjetskog poretka“, u kojem su SAD izašle kao jedina globalna supersila. Kada je Bush 1992. poslao trupe u Somaliju, a njegov nasljednik Bill Clinton 1994. preokrenuo vojni puč na Haitiju, to je činjeno u okviru paradigme „humanitarne intervencije“. Kada je George W. Bush naredio invaziju na Irak, ona je bila opravdana pod plaštom post-9/11 „rata protiv terorizma“. Kada je predsjednik Barack Obama 2011. intervenisao protiv snaga libijskog lidera Muammara Gaddafija, vodio se doktrinom „odgovornosti za zaštitu“ civila u opasnosti.
Međutim, u slučaju američkog napada na Venezuelu, izostala je svaka dosljedna ideološka opravdanost. Trump i njegov tim su stihijski posezali za referencama na humanitarizam, borbu protiv terorizma i druge narative kako bi opravdali napad. Predsjednik je čak spomenuo Monroeovu doktrinu. No, baš u trenutku kada se činilo da pokušava utemeljiti svoju vanjsku politiku u nekoj široj ideologiji – makar posuđenoj iz prije dva stoljeća – on je sam tu ideju pretvorio u šalu.
„Monroeova doktrina je velika stvar“, objasnio je Trump u subotu. „Ali mi smo je daleko nadmašili, zaista daleko. Sada je zovu Donroeova doktrina.“ Ovu dosjetku Trump nije sam smislio; nju je prije godinu dana koristio New York Post kako bi opisao Trumpovu agresivnu vanjsku politiku, u vrijeme kada je prijetio aneksijom Kanade, Grenlanda i Panamskog kanala.
Predsjednikovo prihvatanje ovog polušaljivog termina oslikava uznemirujuću realnost njegove vanjske politike: svaka pretpostavka da on promiče dosljednu ideološku viziju zapravo je – šala.
Istina je da Trump u svom drugom mandatu vodi sve agresivniju i militariziraniju vanjsku politiku, ne zato što želi nametnuti veliku strategijsku viziju, već zato što je shvatio da to može činiti bez ozbiljnih posljedica.
Napadi na razne strane „negativce“ koji imaju ograničenu sposobnost da uzvrate – poput pripadnika ISIL-a u Nigeriji koji, kako tvrdi, „progone“ kršćane, ili „narkoterorista“ u Latinskoj Americi – nailaze na odobravanje dijela njegove biračke baze.
Nakon što je tokom subotnje konferencije spomenuo venecuelansku bandu Tren de Aragua, Trump je skrenuo u višeminutnu digresiju u kojoj se hvalio svojim vojnim intervencijama unutar samih Sjedinjenih Država. Iako njegova nesposobnost da se zadrži na temi zabrinjava one koji preispituju njegovo zdravstveno stanje i mentalnu sposobnost, ovo skretanje ka unutrašnjim pitanjima imalo je određenu relevantnost za intervenciju u Venezueli – barem iz njegove perspektive. Njegov sve militariziraniji „rat protiv droge i kriminala“ u inostranstvu služi kao opravdanje za sve militariziraniji rat protiv istih pojava na domaćem terenu.
Raniji američki predsjednici koristili su moć SAD-a kako bi provodili različite ideologije i principe. Trump, nasuprot tome, izgleda da samo formalno priziva stare ideološke obrasce kako bi opravdao upotrebu sile. U mnogim slučajevima, „plemenite“ namjere prethodnih predsjednika otvorile su put paklenim ishodima za narode koji su se našli na meti američkih intervencija. Ipak, te namjere su barem pružale određeni stepen predvidljivosti i konzistentnosti u vanjskoj politici različitih administracija.
Trump, za razliku od njih, djeluje vođen isključivo trenutnim političkim interesima i kratkoročnim izgledima za slavu i profit. Ako u ovako neprincipijelnoj vanjskoj politici postoji ikakva „utješna“ okolnost, onda je to prolazna priroda intervencija koje se provode bez sveobuhvatne vizije. Neprincipijelan pristup vojnoj intervenciji ne stvara ideološku posvećenost kakva je dovela druge predsjednike do dugotrajnih angažmana poput okupacije Iraka.
Ali to također znači da bi Trump mogao posegnuti za vojnom silom kako bi riješio bilo koji međunarodni spor ili ostvario bilo koji, naizgled isplativ, cilj – primjerice, preuzimanje kontrole nad Grenlandom od Danske.
Prošle godine je odlučio da su carine moćno sredstvo za nametanje vlastitih interesa i počeo ih je gotovo nasumično primjenjivati i protiv saveznika i protiv protivnika. Sada, kada se Trump navikao koristiti američku vojsku za ostvarenje raznih ciljeva – profita, politike zastrašivanja, odvlačenja pažnje s domaćih skandala i slično – opasnost je da će postati jednako stihijski i nepromišljen u upotrebi sile.
To ne nagovještava ništa dobro ni za Sjedinjene Države, ni za ostatak svijeta. U vremenu kada se preklapaju brojne globalne krize – klimatske, sigurnosne i socijalne – posljednje što svijetu treba jeste supersila sklona brzopletim vojnim potezima bez jasne strategije i bez plana za dan poslije.
