PISjournal – Događaji u Iranu, januara 2026., koji su započeli širokim ekonomskim i socijalnim demonstracijama, bili su više od svega refleksija duboke strukturne ekonomske i socijalne krize u zemlji. Korijen ove krize leži u ekonomskim pritiscima koji dolaze od strane režima nepravednih i jednostranih sankcija.
Sjedinjenih Država i njihovih zapadnih saveznika, što je posljednjih godina dovelo do ograničenja deviznih prihoda, smanjenja kupovne moći i povećanja socijalne nejednakosti. U takvim okolnostima, američki pokušaj iskorištavanja ovih demonstracija, pod formom političke i medijske podrške, eklatantan je primjer hegemonističkog uplitanja u unutarnje strukture jedne nezavisne zemlje.
Iz perspektive kritičke teorije Roberta Coxa (Cox, 1987.), hegemonistička moć bez društvene legitimnosti i koordinacije s ekonomskom strukturom i stvarnim potrebama društva je ranjiva i krhka. Američko uplitanje u januaru 2026. pokazalo je da primjena vanjskog pritiska i pokušaj usmjeravanja unutarnjih demonstracija, u uvjetima kada se društvo bori s egzistencijalnom krizom uzrokovanom sankcijama, ne samo da nije promijenilo ponašanje iranske vlade, već je i smanjilo legitimnost američke hegemonije u očima iranskog društva i ojačalo osjećaj nacionalnog otpora.
Ovi uvjeti stvorili su hegemonistički paradoks: Sjedinjene Države, nametanjem sankcija i ekonomskog pritiska, nastojale su ograničiti unutarnju moć Irana, ali su ti pritisci izazvali negativne reakcije na društvenoj razini i ojačali su unutarnju koheziju; na način da su demonstracije postale više znak nezadovoljstva ekonomskim i egzistencijalnim uvjetima, a ne podrška stranom uplitanju.
Drugim riječima, američko uplitanje u ovom trenutku, koje je provedeno s ciljem iskorištavanja unutarnjih demonstracija, dovelo je do slabljenja vlastite legitimnosti i jačanja domaćeg otpora. Ovo iskustvo pokazuje da strani ekonomski i politički pritisak, bez razumijevanja društvenih, kulturnih i ekonomskih složenosti ciljanog društva, nije u stanju reproducirati hegemoniju i često dovodi do povećanja nepovjerenja i otpora.
Režim sankcija i ekonomija Irana: kritička analiza
Široke demonstracije u Iranu u januaru 2026. nisu samo rezultat političkih ili društvenih problema, već su, uglavnom, odraz najsloženije ekonomske krize u novijoj iranskoj povijesti. Ova kriza direktno je povezana s režimom nepravednih i jednostranih sankcija Sjedinjenih Država i njihovih saveznika, koji decenijama postepeno izlažu velikom pritisku iransku ekonomsku infrastrukturu.
Ekonomske sankcije Sjedinjenih Država i njihovih zapadnih saveznika uključivale su opsežna ograničenja izvoza nafte, sankcije bankama i finansijskim institucijama te sprječavanje stranih ulaganja. Ove mjere dovele su do toga da su:
1. Iranski prihodi od nafte bili naglo smanjeni, a vladin javni budžet bio je pod pritiskom.
2. Banke i privatne kompanije izgubile su sposobnost efikasne interakcije s globalnom ekonomijom, a tokovi kapitala bili su ograničeni.
3. Cijene osnovnih roba i javnih usluga su porasle, kupovna moć ljudi se smanjila, a ekonomska nejednakost se pojačala.
Politika „maksimalnog pritiska“ tokom Trumpovog mandata značila je nametanje opsežnih ekonomskih, financijskih, bankarskih i naftnih sankcija Iranu kako bi se smanjio njegov fiskalni kapacitet i Teheran prisilio da prihvati američke uvjete. Ova je politika prvi put provedena u razdoblju 2018.-2020., a ponovno je intenzivirana nakon Trumpovog povratka u Bijelu kuću 2025. U prvih 100 dana Trumpovog drugog predsjedničkog mandata, Iranu je nametnuto više od 17 novih rundi sankcija, kojima je sankcionisano 40 fizičkih lica, 117 kompanija/subjekata i 77 tankera za naftu, a bile su usmjerene na vitalne sektore iranske ekonomije. Širok opseg sankcija usmjeren je na ključne sektore iranske ekonomije:
1.Fizička lica: vladini dužnosnici, poslovni ljudi i osobe povezane s finansijskim i energetskim mrežama;
2.Kompanije i institucije: uključujući petrohemijske, bankarske, osiguravajuće i industrijske kompanije;
3.Tankeri za naftu i pomorski promet: ograničavanje izvoza nafte i narušavanje međunarodne trgovine;
Ove brojke predstavljaju sveobuhvatnu, višedimenzionalnu strategiju ekonomskog pritiska usmjerenu na smanjenje deviznih prihoda i finansijske sposobnosti iranske vlade. Zapravo, u ovom strukturnom ekonomskom pritisku leži glavni korijen egzistencijalne i socijalne krize koja je jasno došla do izražaja u demonstracijama januara 2026. U svojoj kritičkoj teorijskoj analizi, Cox naglašava da je hegemonija, ukoliko se ne uzmu u obzir ekonomski uvjeti i strukturne kontradikcije ciljanog društva krhka. Sankcije su primjer primjene sile hegemonije koja, umjesto da učvršćuje ciljani poredak, proizvodi otpor i unutarnju krizu.
Neuspjeh Trumpovog projekta socijalnog inženjeringa u iranskim nemirima
U jeku demonstracija, američki dužnosnici, uključujući američkog predsjednika, objavljivali su poruke podrške demonstrantima, pa čak prijetili i vojnom akcijom protiv Teherana. Po Coxovom mišljenju, medijski projekti i govori podrške mogu se smatrati dijelom hegemonijske meke moći; odnosno pokušajem oblikovanja percepcija i zadobivanja društvene podrške za željeni poredak.
Ali u Iranu 2026., američke poruke suočile su se s nekoliko izazova:
Prvo, veliki dio Iranaca te su poruke doživjeli kao strano uplitanje, a ne kao legitimnu pomoć narodnim demonstracijama. Iranska vlada i službeni mediji više su puta izjavljivali da su krize rezultat „uplitanja stranih neprijatelja“ te su, između ostalih, prozvali Sjedinjene Države, što je dovelo do medijskog i ideološkog neprihvatanja poruka Sjedinjenih Država.
Drugo, američke poruke su plasirane u nedostatku dugoročnog projekta legitimizacije i bez značajne prisutnosti u ideološkim diskursima iranskog društva; to znači da je veza između poruka Washingtona i iranske društvene stvarnosti bila slaba te stoga nije funkcionirala kao „legitima tranzicija poretka“, već je bila vještačka i nametnuta. Prema Coxu, hegemonija je efikasna kada je prihvaćena unutar društvenih i kulturnih mreža ciljanog društva. U ovim demonstracijama, američkim porukama je nedostajalo to prihvaćanje i mogle su čak izazvati suprotnu reakciju i ojačati narativ nacionalnog otpora.
S obzirom na događaje u Iranu u januaru 2026., američka podrška i uplitanje u unutarnje demonstracije više je bila primjer pokušaja reprodukcije hegemonije unutar stranog konteksta, nego odgovor na zahtjeve naroda. Sjedinjene Države pokušale su prikazati ove demonstracije kao znak slabosti i ranjivosti iranskog sistema te medijskim i političkim instrumentima reproducirati svoj unutrašnji i međunarodni legitimitet. Međutim, strukturna i društvena analiza pokazuje da je taj napor doživio relativni neuspjeh.
Iz perspektive kritičke teorije Roberta Coxa (Cox, 1981.), legitimnost hegemonije nije čisto rezultat primjene tvrde moći ili ekonomskog pritiska, već zavisi o društvenom prihvaćanju i kulturnoj legitimnosti u ciljanom društvu. Američke poruke i instrumenti, uključujući medijsku podršku demonstrantima i ekonomske prijetnje, nikada nisu uspjeli postati legitimizirajući projekt u iranskom društvenom kontekstu. Iranski narod, suočen s pritiskom sankcija i ekonomskom krizom koja je proizašla iz politike „maksimalnog pritiska“, umjesto da postane prijemčiv za strano uplitanje protumačio je ove akcije kao znakove tuđeg uplitanja i pokušaj slabljenja svoje zemlje.
Coxova analiza pristupa pokazuje da se hegemonija može uspostaviti samo onda kada su istovremeno usklađene tvrda moć, ekonomska moć i kulturni legitimitet i kada ih ciljano društvo prihvaća kao dio svoje legitimizirajuće strukture. U januaru 2026., ekonomski pritisak i američka strana podrška, umjesto jačanja hegemonije, izazvali su suprotne reakcije i ojačali unutarnju koheziju.
Akcenat demonstranata je bio na egzistencijalnoj i ekonomskoj krizi, a ne na promjeni ponašanja vlade na temelju stranog pritiska; stoga Trumpova podrška nije uspjela djelovati kao legitimizirajući instrument, već je čak imala negativne društvene i nacionalne posljedice.
Kao rezultat toga, iskustvo iz januara 2026. jasno pokazuje da je hegemonija bez društvene legitimnosti, kulturnog prihvaćanja i usklađivanja sa stvarnim potrebama ciljanog društva krhka i nedjelotvorna.
Američko uplitanje u ovom trenutku, iako osmišljeno sa strateškim ciljevima i političkom koristi, praktično je izgubilo legitimitet u očima iranskog društva i pokazalo da sama ekonomska i politička moć ne mogu reproducirati hegemoniju.
Ekskluzivno PISjournal
