PISjournal – Centralna Azija se dugo definirala kao jedno od „tihih, ali kritičnih“ područja globalne politike. Međutim, posljednjih nekoliko godina jasno se pokazalo da ova regija više ne može ostati nijema.
Naprotiv, postala je jedna od najrafiniranijih i višeslojnih arena takmičenja velikih sila. Uzastopni samiti koje su održali SAD, EU, Kina, Rusija, zemlje Perzijskog zaljeva i Južna Koreja pokazuju da Centralna Azija predstavlja više od pukog bogatstva resursima. Svojim geoekonomskim položajem i strateškom autonomijom, postala je jedna od ključnih arena u globalnoj borbi za moć.
U tom kontekstu, prvi Samit lidera Centralne Azije i Japana održan u Tokiju u decembru 2025. godine, iako naizgled predstavljen kao sastanak o tehničkoj saradnji, kada se detaljnije pročita, nosi značaj mnogo sveobuhvatnije transformacije. Tokijska deklaracija, koju je Japan usvojio zajedno s pet zemalja Centralne Azije, ide dalje od investicija i trgovine, jasno postavljajući ulogu koju Japan želi igrati u novoj arhitekturi moći u Evroaziji.
Šta Japan želi postići?
Japanski interes za Centralnu Aziju nije nov. Pokrenut 2004. godine, „Dijalog Centralne Azije i Japana“ napredovao je tokom mnogih godina s fokusom na tehničku saradnju, izgradnju kapaciteta i finansiranje infrastrukture. Tokom ovog procesa, Tokio nije prihvatio ni pristup Moskve usmjeren na sigurnost ni agresivnu ekonomsku ekspanziju Pekinga. Umjesto toga, slijedio je model angažmana relativno niskog rizika usmjeren na koncepte kao što su „kvalitetna infrastruktura“, ljudski resursi i institucionalna otpornost.
Međutim, sada je očigledno da je ovaj pristup dostigao svoje granice. Sve veća krhkost globalnih lanaca snabdijevanja, intenziviranje konkurencije oko kritičnih minerala i duboka promjena u evroazijskoj ravnoteži zbog rata između Rusije i Ukrajine prisilili su Japan da donese jasnije odluke. Podizanje tokijskog samita na nivo šefova država ukazuje na namjeran i strateški izbor vremena, a ne na slučajnost u ovom kontekstu.
Tri ključne teme istaknute u Tokijskoj deklaraciji (zelena transformacija, povezanost i ljudski resursi) pokazuju da Japan ne posmatra Centralnu Aziju samo kao izvor sirovina. Međutim, to ne znači da je dimenzija ekonomske sigurnosti potisnuta u drugi plan. Naprotiv, japanska težnja za diverzifikacijom izvora snabdijevanja rijetkim zemnim elementima, uranijumom i kritičnim mineralima čini Centralnu Aziju nezamjenjivim partnerom.
Podrška Transkaspijskoj međunarodnoj transportnoj ruti posebno pokazuje da japanski pristup evroazijskoj logistici nije ograničen samo na komercijalne probleme, već je oblikovan i geopolitičkim ravnotežama. Ova ruta, koja zaobilazi Rusiju, poboljšava sigurnost snabdijevanja za Tokio i pruža alternativu inicijativi „Pojas i put“ (BRI) sa središtem u Kini. Japansko ulaganje u ovu rutu, bez direktnog označavanja kao „protivljenja“, odražava svjestan diplomatski izbor.
Još jedan značajan element je suptilan način na koji je sigurnosni diskurs stavljen u prvi plan. Naglasak koji je na samitu stavljen na stabilnost Afganistana, borbu protiv terorizma i sigurnost granica ukazuje na to da Japan Centralnu Aziju ne doživljava samo kao ekonomsko zaleđe, već kao ključni element regionalne stabilnosti. S druge strane, izjave zemalja Centralne Azije o podršci nuklearnom razoružanju na Korejskom poluostrvu predstavljaju simboličan, ali i strateški dobitak za Tokio.
Pristup Centralne Azije
Možda najznačajniji aspekt samita u Tokiju tiče se pozicioniranja zemalja Centralne Azije u ovom procesu. Iz perspektive regionalnih prijestolnica, produbljivanje odnosa s Japanom ne znači potragu za alternativom Kini ili raskid s Rusijom. Naprotiv, ovo otvaranje je prirodni nastavak politike višestrukog balansiranja koju Centralna Azija dugo nastoji uspostaviti.
Posljednjih godina, zemlje Centralne Azije su iskusile da djelovanje kao blok, umjesto angažmana u bilateralnim odnosima s velikim silama, povećava njihovu pregovaračku moć. Samiti održani sa SAD-om, EU i Kinom proširili su i vidljivost i sferu uticaja ovog kolektivnog pristupa. Novi format uspostavljen na nivou liderstva s Japanom također je proizvod iste logike.
U ovom trenutku, percepcija koju je Japan stvorio u Centralnoj Aziji je od ključne važnosti. Tokio se vidi kao akter koji ne nameće vojne baze, sigurnosne paktove ili političke uslove. To nudi zemljama u regionu područje saradnje s nižim troškovima, kako u njihovim domaćim javnim sferama, tako i u očima Moskve i Pekinga. Iako su japanske investicije ograničenije od kineskog finansiranja, one nude drugačiju vrijednost u smislu transfera tehnologije, održivosti i dugoročnog planiranja.
Posebno, odnosi Kazahstana i Uzbekistana s Japanom pružaju konkretne primjere ovog balansiranja. Sporazumi potpisani u oblastima energetike, digitalizacije, transporta i zelene transformacije odražavaju želju Centralne Azije da se popne na globalni lanac vrijednosti. Za Kirgistan, Tadžikistan i Turkmenistan, Japan se ističe kao komplementarni partner u smislu modernizacije infrastrukture i razvoja ljudskog kapitala.
Međutim, granice ovog procesa su također jasne. Zemlje Centralne Azije nemaju za cilj da zamijene Kinu ili Rusiju Japanom. Naprotiv, prisustvo Tokija djeluje kao balansirajuća poluga u odnosima s ova dva glavna igrača. Svako novo partnerstvo uspostavljeno s Japanom pojačava poruku da Centralna Azija nije zavisna od jednog centra.
Stoga bi bilo pogrešno tumačiti samit u Tokiju kao početak formiranja novog bloka u Evroaziji. Bilo bi tačnije posmatrati ovaj korak kao dio napora za jačanje strateške autonomije Centralne Azije.
