Khaled Abou Zahr
PISjournal – Svi imamo tendenciju da imamo kratko pamćenje i, s brzinom globalnih vijesti, skloni smo reagovati na trenutne priče bez osvrtanja. Kada je u pitanju situacija u Francuskoj, vjerovatno bismo se trebali osvrnuti barem dvije decenije unazad.
Ali hajde da se zadovoljimo brzim osvrtom na prošlu godinu kako bismo pokušali razumjeti šta se dešava danas.
U utorak je predsjednik Emmanuel Macron nominirao novog premijera, baš kada se zemlja pripremala za srijedu, dan nereda koje je organizirao pokret „Bloquons Tout“ (Blokiraj sve).
Nakon teškog poraza svoje stranke na prošlogodišnjim evropskim izborima i uspona Nacionalnog okupljanja, Macron je najavio raspuštanje Nacionalne skupštine.
Ubrzo nakon toga održani su prijevremeni zakonodavni izbori, ali su rezultirali parlamentom bez jasne većine. Najveći jednostranački blok bio je Nacionalno okupljanje. Tada je politika stupila na scenu i Novi narodni front – koji je ujedinio Nepokorenu Francusku, Socijalističku partiju, Zelene i Francusku komunističku partiju – osvojio je pobjedu sa približno 182 mjesta. Macron se udružio sa centrom i ljevicom u fragmentiranoj skupštini koja je zakomplicirala svaki pokušaj upravljanja državom.
Nakon dugih pregovora, Michel Barnier, bivši evropski komesar i istaknuta ličnost u Republikanskoj stranci desnog centra, imenovan je za premijera prošlog septembra, sa zadatkom da formira vladu nacionalnog jedinstva. Njegova vlada bila je rastegnuti savez centrista i ljevice, s najvećim pritiskom koji je dolazio od ekstremne ljevice. Ukratko, dok su glasovi ukazivali na zemlju koja naginje konzervativnim strankama, politika joj je dala vladu lijevog centra.
Stoga nije iznenađujuće da to nije dugo trajalo i da je početkom 2025. godine Francois Bayrou naslijedio Barniera na mjestu premijera, podržan idejom još jednog centrističkog kompromisa. Bayrou je brzo upozorio na obim javnog duga dok je pripremao budžet za 2026. godinu. Predstavio je plan sa velikim budžetskim rezovima i ciljanim povećanjem prihoda. Dok je pokušavao dobiti jasan mandat, odlučio je da svojoj vladi izglasa povjerenje, ali je to u ponedjeljak odbijeno od strane Narodne skupštine, što je dovelo do njenog pada.
Sve se ovo dešavalo dok je rastao narodni bijes. Inicijativa „Blokiraj sve“, koja je pokrenuta u proljeće unutar suverenističkih krugova, brzo je preusmjerena od strane radikalne ljevice i sindikata. Prerasla je u pokret društvene mobilizacije paralelno s političkim zastojem u skupštini. Slično je pokretu „Žutih prsluka“. Ove sedmice, dok su protesti zahvatili Francusku, Sebastien Lecornu, bivši ministar odbrane i bliski Macronov saveznik, nominovan je za premijera i započeo konsultacije za formiranje nove vlade.
Bayrou je bio u pravu što je digao uzbunu, jer situacija u Francuskoj ne samo da bi mogla dovesti zemlju u tešku situaciju, već, s obzirom na težinu koju Francuska ima u EU, mogla bi i uvući Evropu u finansijski haos.
Pariz se suočava s vrlo krhkom ekonomskom situacijom, s javnim dugom koji dostiže oko 3,3 biliona eura (3,8 biliona dolara), ili 114 posto bruto domaćeg proizvoda, a predviđa se da će otplata kamata na dug premašiti 100 milijardi eura do 2029. godine. Budžetski deficit se procjenjuje na 5,8 posto BDP-a, što je znatno iznad praga od 3 posto koji je postavila EU. To se odražava na finansijskim tržištima, jer se zemlja sada zadužuje po višoj kamatnoj stopi od Grčke, a blizu je italijanskoj. Ovo nepovjerenje među investitorima naglašava rizik da Francuska uskoro neće moći donositi odluke zbog političke nestabilnosti. To bi se, pak, moglo proširiti na cijelu eurozonu.
Trenutna situacija u Francuskoj podsjeća, na nekoliko načina, na grčku krizu iz 2010. do 2012. godine, i to se odražava na finansijskim tržištima. Ako se ovaj trend nastavi, Francuska bi se mogla suočiti sa scenarijem u kojem bi refinansiranje duga postalo mnogo skuplje, ograničavajući njenu sposobnost finansiranja javnih usluga i investicija. Zemlja bi mogla biti prisiljena usvojiti mjere štednje mnogo strože od onih predloženih u Bayrouovom budžetu za 2026. godinu. To bi doprinijelo trenutnim društvenim nemirima. Budući da je Francuska druga najveća ekonomija u eurozoni, ova situacija bi brzo imala uticaj na Evropu i mogla bi se proširiti na druga suverena tržišta.
Postoji stvarni rizik od potpune krize u Francuskoj, uključujući i navalu na banke, što bi ne samo oslabilo euro, već bi predstavljalo i stvarni sistemski rizik. Evropske banke izložene francuskom dugu ili finansijske institucije mogle bi se suočiti sa značajnim gubicima. To bi moglo zahtijevati intervenciju Evropske centralne banke kako bi se stabilizirao bankarski sistem i spriječio domino efekat u cijeloj eurozoni. To bi također moglo prisiliti institucije EU da razmotre mehanizme podrške slične onima koji su implementirani za Grčku.
Zato je ključno predstaviti jasan i ostvariv plan za čišćenje budžeta kako bi se povratilo povjerenje prije nego što bude prekasno. Francuska, koja je već među tri vodeće zemlje u Evropi po pitanju odnosa duga i BDP-a, nema drugog izbora nego smanjiti javnu potrošnju i dugoročno i kratkoročno. Ali rezovi bez plana za rast bili bi još veća katastrofa; stoga bi očuvanje investicija koje su neophodne za rast i konkurentnost, kao i odbrane, trebalo ostati netaknuto.
Međutim, naš kratki flešbek ukazuje na to da postoji mala šansa da se ovo dogodi i da, s obzirom na političke mahinacije koje se dešavaju, nema prostora za pravu strategiju. Stvari bi se mogle čak i pogoršati, jer glasovi počinju pozivati na Šestu Republiku. Bez apsolutne većine, politički kompromisi bi mogli sastaviti budžet za 2026. godinu i odgoditi krizu, ali neće pružiti pravo rješenje.
Iako se ova kriza čini domaćom, ona simbolizira nešto dublje u Evropi: kraj jedne epohe i potrebu za preoblikovanjem kako bi se suočili s današnjim globalnim izazovima. Francuska ostaje zemlja kontradikcija jer se, u kontekstu ovog političkog debakla, startup Mistral AI pojavio kao izuzetan kandidat za utrku umjetne inteligencije i ove sedmice osigurao procjenu od 14 milijardi eura u novoj rundi finansiranja.
Baza talenata, kapaciteta i suvereniteta u Francuskoj je nevjerovatna i izuzetna, baš kao što su njeni politički akteri nesposobni i egocentrični. Ova vijest pokazuje kako inovacija napreduje uprkos, ili možda zbog, haosa u Parizu. Ponovno pokretanje inovacija, kao što je to učinio Charles de Gaulle, sada je hitno pitanje. Pravo liderstvo je potrebno i Francuskoj i Evropi.
