Vladislav Gulevich
PISjournal–Rusija nije pokrenula sadašnji rat u Ukrajini. Rusija završava osmogodišnji rat koji je pokrenuo prozapadni ukrajinski režim 2014. godine kada se Donbas raspao odbijajući da prihvati kršenje ukrajinskog ustava koji je zapravo državni udar kojeg su sponzorisali Brisel i Washington.
Cilj Zapada je jasan kao dan – opkoliti Rusiju neprijateljskim režimima uz njene granice, zadaviti je tom vojnom petljom i prisiliti da se decenijama davi u geopolitičkom blatu. Uključujući se u stalne kontraakcije sa takvim režimima, Moskva bi imala manje političkih, diplomatskih, vojnih i ekonomskih resursa za djelovanje u drugim pravcima, na primjer, u postsovjetskom dijelu Evroazije, Arktika kao i Bliskog istoka.
Danas smo svjedoci globalnog geopolitičkog pomaka. 500-godišnji geopolitički period zapadne dominacije završava se usponom Azije. Geopolitički period azijske dominacije u svjetskoj politici i ekonomiji također će trajati 500 godina. Geopolitička teorija to naziva dugoročnim geopolitičkim pomakom, a geopolitička historija svijeta sastoji se od takvih pomaka koji obuhvataju kratke geopolitičke periode (oko 25-50 godina) i srednje periode (oko 100-200 godina).
Ako država u kratkom geopolitičkom periodu ne nađe pozitivnu osnovu za svoje dalje postojanje, ona neminovno počinje da degradira zbog unutrašnjih problema. To je ono sa čim se Ukrajina sada suočava. Pozicionirajući se prema anti-ruskom taboru, ukrajinska država nije mogla naći nikakav pozitivan smisao za razvoj i napredak. Mržnja prema Rusiji može biti profitabilna sa Zapadom, ali je krhka osnova za državu.
U slučaju Ukrajine možemo uočiti preklapanje kratkog geopolitičkog perioda ukrajinske državnosti sa periodom globalne rekonfiguracije dugim 500 godina. To ukrajinsku krizu čini još akutnijom.
Washington pokušava iskoristiti ukrajinsku krizu. Strategija Washingtona je da izbaci Rusiju iz pristupa toplim morima poput Crnog mora, Kaspijskog mora i Baltičkog mora i ometa političku i ekonomsku komunikaciju između Rusije i svijeta. Istjerivanje Rusije sa mora značilo bi da su za sada Anglosaksonci i dalje jedina sila koja može da kontroliše svjetske okeane. Oni će sačuvati ovu poziciju sve dok budu mogli da odvrate Rusiju i Kinu od glavnih okeanskih ruta do kojih se može doći sa mora kao što je Južno kinesko more.
Na rat u Ukrajini ne treba gledati kao na izolovani događaj. Umjesto toga, trebali bismo ga gledati kao sastavni i predvidljivi dio globalne strategije Washingtona prema svjetskoj hegemoniji.
To je razlog zašto SAD raspiruju vatru sukoba primjenom i političkih i ekonomskih alata. Ove sankcije će ozbiljno naštetiti svjetskoj ekonomiji. U našem međuzavisnom svijetu nema ekonomskih ratova bez posljedica za sve. Jasno rečeno, ekonomski rat koji su pokrenule SAD pretnja je svim zemljama koje trguju sa Rusijom. Lista zemalja je duga i ne sastoji se samo od zapadnih država.
Jasno je šta SAD želi postići ovim sankcijama. Ali nema smisla da druge zemlje slijede put SAD-a. Ove zemlje neće imati nikakve koristi od praćenja SAD i ne bi trebale da žrtvuju svoje ekonomske interese zbog želje Washingtona da bude svjetski gazda.
Skretanje trgovine protiv Kine još je jedan od snova Washingtona. Zapadni stručnjaci neprestano iznose različite vrste taktika o tome kako razbiti jedinstvo Rusije i Kine. Jedan stručnjak je čak rekao da ako bi se to dogodilo da bi to bio veliki geopolitički poklon za Washington. Trezveno razmišljanje sugeriše da takvog poklona neće biti i Washington to vrlo dobro zna.
Nemajući druge načine da ometaju uspon Kine i razvoj Rusije, SAD koriste rat tamo gdje mogu (Ukrajina) i sankcije tamo gdje ne mogu izazvati rat. Prve američke sankcije uvedene su Rusiji mnogo prije ukrajinskog sukoba. Sadašnji rat je samo povod za novi val sankcija. Velika je vjerovatnoća da će se Rusiji neprestano uvoditi sve više i više sankcija.
Zloupotreba sankcija kao što to čine SAD koči svjetski razvoj. Kako je potrošnja na Zapadu visoka, njegova ekonomija je isprepletena s ekonomijama i oslanja se na proizvodnju mnogih drugih zemalja. Zatvaranje vrata za trgovinske tokove imat će razarajući efekat širom svijeta, posebno u siromašnijim zemljama.
To je razlog zašto toliko zemalja ne podržava američke sankcije Rusiji. Neki od njih su ostali neutralni i odbijaju da umanje trgovinske odnose sa Rusijom.
Čak ni u Evropi sve države ne podržavaju sankcije. Mađarska mukotrpno pokušava izbjeći učešće u ovoj situaciji. Među građanima Slovačke, Crne Gore i Bugarske postoji prorusko raspoloženje, ali su se vlade Slovačke i Bugarske pridružile sankcijama pod pritiskom Washingtona.
U Africi su Južna Afrika i Egipat odbili podržati američke sankcije. Druge države se drže podalje od ovog pitanja. Među arapskim i muslimanskim zemljama, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Iran zauzeli su proruski stav. Turska takođe čini manje protiv Rusije nego što se SAD nadaju da bi trebale učiniti. Razlog je taj što Turska ne želi da bude okružena zemljama NATO-a jer će to ometati Ankaru da postigne veći geopolitički suverenitet. Turska je sada nezgodan saveznik za SAD. To je primjer kako se velika geopolitička promjena razvija u otuđenju američkih saveznika od SAD-a.
Među postsovjetskim republikama američke sankcije nisu dobile veliku podršku. Samo tri bivše republike SSSR-a pridružile su se sankcijama – Litvanija, Letonija i Estonija. Njihov zajednički ekonomski potencijal je prenizak da bi nanio ozbiljnu štetu ruskoj ekonomiji. Čak su i prozapadne vlade Gruzije i Moldavije odbile da podrže sankcije. Sve ostale zemlje bivšeg SSSR-a radije nastavljaju trgovinu sa Rusijom. Oni razumiju da im SAD neće nadoknaditi ekonomsku štetu koja bi mogla nastati ako se pridruže sankcijama.
Sve više vlada shvata da je danas duboka saradnja sa Washingtonom sve manje isplativa. Washington nikada ne garantuje svojim saveznicima pouzdanu podršku. Primjera je mnogo – Irak, Afganistan i naravno Ukrajina. Sjećamo se kako su američke trupe pobjegle iz Afganistana ostavljajući na cjedilu Afganistance. Sada vidimo kako SAD i NATO odbijaju da direktno podrže svoje kijevske pristaše. Vlade NATO-a kažu da se njihovi vojnici neće boriti za Ukrajinu. Mediji navode da je generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg zabranio Poljskoj da šalje u Ukrajinu stare sovjetske avione jer bi to značilo da se NATO miješa u sukob.
Ali prije ruske vojne operacije, NATO je elokventno obećao Ukrajini snažnu podršku gurajući njenu vladu ka sukobu s Moskvom. Sada NATO daje porcionalnu podršku Kijevu. Zašto? Jer cilj nije dati Ukrajini onoliko oružja koliko je potrebno da se porazi Rusija, već da se sukob učini vječnom i nezarastajućom ranom između Rusa i Ukrajinaca koji su historijski isti narod.
SAD su sada preopterećeno carstvo. Gube kontrolu nad terenom gdje su nekada bili glavni. Američki vojni stručnjaci priznaju da američka vojska nije u stanju da vodi nekoliko ratova na različitim ratištima. Zato su im potrebni saveznici da se bore za svoje geopolitičke interese. To je slučaj Ukrajine.
Ova borba je beskorisna jer je predstojeći geopolitički period od 500 godina neizbježan. Ne zavisi ko će pobijediti u ratu u Ukrajini – Rusija ili pro-NATO ukrajinske vlasti. Zavisi od geopolitičke logike i čvrstih geopolitičkih zakona. Ovi zakoni nam omogućavaju da predvidimo kraj unipolarnog svijeta gdje je o svemu odlučivala jedna država. Svjetski sistem se mijenja i ova promjena je nezaustavljiva.
Rusija Rusija Rusija Rusija Rusija
