Belmin Herić
PISjournal – Liban je složena država na Bliskom istoku koja od sticanja nezavisnosti 1943. pokušava uskladiti interese različitih vjerskih i političkih zajednica (maronita, sunita, šiita itd.).
Ovaj sistem podjele vlasti spriječio je jednostranu dominaciju, ali je istovremeno stvorio latentne tenzije. Neriješena pitanja naslijeđena iz tajfačkog sporazuma iz 1989. – kojim je okončan građanski rat (1975–1990) – i dalje tinjaju.
Poslije rata u Liban su ušle sirijske snage, a tek 2005. su se povukle nakon atentata na premijera Rafika Haririja. Već 2006. izbio je novi rat Izraela i Hezbollaha, što je još jednom ojačalo štitničku ulogu Hezbollaha među libanskim šiitima, ali i izazvalo strah drugih zajednica od oružane moći jedne grupe.
Danas, usprkos prividnom miru i političkim previranjima, Liban se suočava s prijetnjom novih sukoba. Razlozi su višestruki – sveobuhvatna ekonomska kriza, posljedice rata između Izraela i Hezbollaha 2023–2024. te snažni pritisci sa strane najutjecajnijih saveznika, posebno SAD-a i Izraela.
Nakon rata u Siriji (2011–2023), Liban je i demografski i ekonomski žestoko pogođen (sirijske izbjeglice – preko 800.000 – i svjetska rekord u dugovanju). Vlada je bila raspuštena u augustu 2020. zbog masovnih protesta, a eksplozija u luci Beiruta (4.8.2020) dodatno je razorila već krhke državne institucije. Pred kraj 2023. nije bilo pune vlasti godinama; tek početkom 2025. formirana je nova vlada premijera Nawafa Salama (bivšeg predsjednika ICJ), s ciljem dubokih reformi i obnove zemlje. Međunarodni mediji su zabilježili da je SAD direktno intervenisao u imenovanju nove vlade i potjerao da u nju ne uđe nijedan ministar blizak Hezbollahu. Ta promjena na sceni libanske politike označila je pokušaj prekida dominacije bliskoistočnih sila poput Irana (Hezbollahov zaštitnik), te uskladila Liban bliže zapadnim saveznicima.
Rat s Izraelom i prekid vatre (2023–2024)
Krajem 2023. eskalacija u Istočnom Sredozemlju (Izraelski rat protiv Hamasa u Gazi započeo 7. oktobra 2023) proširila se i na Liban. Hezbollah je, u znak solidarnosti s Gazi, lansirao rakete i granate na Izrael, na šta su izraelske odbrane intenzivirale napade na libansku teritoriju. Sukob je trajao čitavih 14 mjeseci i rezultirao ogromnom razaranju sjevera i središnjeg Libana. Prema procjenama, izraelske snage su ubile oko 3.768 ljudi u Libanu tokom tog rata, a poginuo je i dugogodišnji vođa Hezbollaha, Sayyed Hassan Nasrallah. Konačno, uz američko-francusko posredovanje, 27. novembra 2024. potpisan je prekid vatre između Izraela i Hezbollaha.
Prekid vatre predviđa povlačenje izraelske vojske iz južnog Libana, povlačenje Hezbollaha iz istočnog okupiranog pojasa i raspoređivanje Libanske armije (LAF) duž granice do 18. februara 2025. (rok je naknadno produljen). Međutim, u praksi je situacija ostala napeta. Izrael je nastavio – barem djelomično – svakodnevno bombardovati južni Liban, često pod izgovorom gađanja skladišta oružja Hezbollaha. Samo do januara 2025. zabilježeno je nekoliko stotina incidenata bombaških udara iznad Litanskog potoka (granica koju Hezbollah prema dogovoru treba poštovati).
Libanska vlada je optužila Izrael za kontinuirane kršenja sporazuma, podnoseći žalbe UN-u, dok su u Tel Avivu tvrdili da Hezbollah još uvijek drži snage južno od Linije. Povrh toga, hiljade civilnih raseljenika još nisu mogle da se vrate kućama u južnim selima, jer su izraelske patrolne jedinice i tenkovi ostali na terenu duže nego što je prvobitno obećano.
Rezultat te vojne konfrontacije umnogome je podrio vjeru građana u zadržavanje teškog naoružanja izvan kontrole države. Naprotiv, uspostavljeni prekid vatre pridodao je novi aditiv u već napetu debatu: SAD i Izrael jasno žele razoružati Hezbollah kao jedinog ozbiljnog političko-vojnog subjekta izvan kontrole Bejruta. U tom kontekstu, priča o slobodi Libana biva prigušena imperativom uspostavljanja državnog monopola nad oružjem – što je u suštini zahtjev Ujedinjenih nacija od Rezolucije 1701 (2006. godina) do dogovora iz 2024. godine.
Nova vlada i pitanje razoružanja Hezbollaha
Prije potpisivanja sporazuma, a još intenzivnije nakon njega, pitanja razoružanja Hezbollaha uzdrmala su libansku politiku. Naime, sam sporazum o prekidu vatre jasno je predočavao da će se realizirati UN-ova Rezolucija 1701 – dakle da Hezbollah treba povući svoje snage s juga Libana, a država rasporediti armiju na toj granici. U praksi, libanska vlada jedva da je izdala nekakve formalne izjave tog sadržaja dok je rat trajao.
Tek su 8. februara 2025. se sastali novi predsjednik Joseph Aoun (bivši komandant LAF) i premijer Salam (neobičan izbor, ali s podrškom SAD-a) – i uspjeli formirati vladu nakon gotovo tri sedmice pregovora. Uz direktan pritisak Washingtona, u vladu su ušli „anti-Hezbollah. Glasnogovornica ambasade SAD-a proglasila je formiranje vlade „novim, svijetlijim poglavljem za Liban“ i naglasila nadu da će nova vlada provesti reforme i razoružati naoružane skupine.
Uzlaznica prema tim reformama odmah je sadržala i zahtjev da se Hezbollahovo oružje staviti pod nadzor države. Vlada je na sjednici 5. augusta 2025. formalno zatražila od LAF-a da do kraja godine pripremi plan kojim bi država monopolizirala oružane snage (ovo je, prema Reutersu, dio američkog „road mapa“). Ova odluka je označila novo odsijecanje izbora podjele moći u zemlji: šijitske frakcije Hezbollaha i njihov saveznik Amal (predvođen predsjednikom parlamenta Nabihom Berrijem) očito su izostavljeni iz stvarnog dogovora.
Rezultat tog sastanka jest da je napokon utvrđeno da će se država potrudit razoružati Hezbollah, iako bez eksplicitnih rokova u odluci – što je diplomatski trik kako bi se barem privremeno spriječio sukob. Šijitski ministri “vladine dominacije” povukli su se s tog glasanja, upozorivši da je to pitanje tad tabu.
Sama perspektiva razoružanja Hezbollaha potpiruje protivurečnosti unutar zemlje. Jedni tvrde da je odsada „jedino ispravno“ uspostaviti kontrolu države nad svim oružjem (kao što su zahtijevali SAD i UN), dok drugi – naročito unutar šiitske zajednice – smatraju to izdajom i obećavaju da se neće dogoditi bez sigurnosnih garancija.
Poznati novinar Michael Young (Carnegie Center) upozorava: „SAD vode pogrešnu politiku – i posve je neosnovano da forsiraju to razoružanje Hezbollaha sad, jer bi to dovelo do krvi. Građanski rat koji bi SAD potaknuo u Libanu bio bi daleko opasniji nego da se osloni na polako, nego da se riješi kroz modus vivendi“]. Na isti način, predsjednik Aoun ponavlja da je LAF temelj mira u Libanu i „neće zamahnuti oružjem u borbi protiv naših ljudi“. Unatoč pritiscima, vlada vjerojatno neće nabrzaka poticati vojnu akciju LAF-a protiv Hezbollaha, znajući da bi se većina armijskih jedinica raspala (procjenjuje se da su oko 40–50% vojnika šiiti, a 35–45% suniti).
Uz sva neslaganja, policijsku ulogu ipak su preuzele međunarodne diplomate. SAD su poslale posebnog izaslanika Tomasa Barracka da ubrza „ mapu“ razoružanja Hezbollaha. Prema Washington Instituteu, američki plan u prvih 15 dana predviđa da Liban službeno obeća da će do kraja 2025. razoružati Hezbollah, a Izrael da će prestati s napadima. No, poznato je da LAF niti može niti želi penetrirati u Hezbollahove uporišta preko noći.
Hezbollah uživa golemi autoritet među šiitima (više od 90% njih sada podržava Hezbollah vs. tek 5% protiv, prema anketama) – što znači da progon njegove naoružane strukture ne ide bez protivljenja. Također, prema analitičarima, plan „u korist demokracije“ nosi i rizike:
Barrack je u javnom nastupu čak naglasio da se američka sredstva namjeravaju prenamijeniti da bi se LAF ojačao baš protiv Hezbollaha, što je u Libanu izazvalo gnjev i bojazan od pretvaranja vojske u „graničara Izraela“.
Tom Barrack je rekao: “Zar ih nismo naoružali da brane Izrael? Ne mislim. Dakle, vi ih naoružavate da se bore protiv svoga naroda, Hezbollaha. Hezbollah je naš neprijatelj” – izjave koje su u Bejrutu protumačene kao izraz američke političke agende, a ne međunarodnog prava.
Uloga SAD-a u Libanu
Sjedinjene Države imaju složenu, često dvojaku ulogu u libanskim zbivanjima. S jedne strane, Washington je tradicionalno saveznik Izraela i podržava suverenitet LAF-a. Nedavno je Bidenova administracija preusmjerila 95 miliona dolara vojne pomoći od Egipta upravo na Libansku armiju, opravdavajući to potrebom da LAF ojača granice i suzbije prijetnje od Hezbollaha i drugih milicija. Dok je iznosom uglavnom kalibrirano prema nezadovoljstvu Kongresa uvjetima u Egiptu, ovakav potez jasno pokazuje američku volju da zadrži utjecaj u Libanu jačanjem državnih snaga.
U objašnjenju State Departmenta, američka pomoć je „u sigurnosnom interesu Libana i regiona“ i LAF čine „partnerom izbora SAD u Libanu“.
Upravo na LAF SAD računa kao na balast protiv takozvanih „iraniziranih milicija“, i pozicionira ga kao čvrst oslonac narodne sile, ali i kao suptilan amortizer za izraelske agresije (pa se američkim saveznicima šalje poruka: umjesto Hezbollaha, pridružite se vojsci i pomoći ćemo vam). Time SAD na prvi pogled djeluje neutralno i građanski – ohrabruje razoružanje oružanih subjekata, obnavlja državni monopol sile, pa samim tim navodno jača državu i izbornu demokraciju.
No, druga strana medalje je da SAD u ovim aktivnostima istovremeno slijedi i izraelsku strategiju u regionu. Otvorena podrška Izraelu i intenziviranje oružanih isporuka (npr. januarski ugovor od 8 milijardi dolara za letjelice i streljivo, službeno opravdan „suočavanjem s Hamasom, Hezbollahom i Hutijima“) daju do znanja da SAD ne planira značajnije pritisnuti svog glavnog saveznika, čak ni nakon što Izrael u sukobu saznao međunarodnu osudu. Bijela kuća formalno podupire legitimitet međunarodnih sporazuma i povrat vojnika, ali praktično se suzdržava od kažnjavanja Izraela za kršenja primirja.
Istovremeno, Washington podupire politiku razoružanja Hezbollaha: iza zatvorenih vrata, američki izaslanici (kao što je Morgan Ortagus) postavljaju „crvene linije“ – uz napomenu da će zemljama kao što su G7 i međunarodni financijeri nuditi pomoć tek kad se oslabi oružani faktor Hezbollaha. Zbog toga neki analitičari smatraju da nova američka administracija srozava kompromise u Libanu šireći dojam da uslovljava obnovu zemlje blokiranjem pomoći dok se ne ispuni strateški cilj – razoružanje Hezbollaha i rezanje veza s Iranom.
Mnogi u arapskom svijetu gledaju na ove poteze s nelagodom i gorčinom. Kako je primijetio kolumnist Ali Rizk, tone i retorika američke diplomatije zabrinjavaju ljude u Libanu: “nakon gotovo bezrezervne podrške Izraelu u njegovoj krvavoj kampanji u Gazi i vraćanja Morgan Ortagus za posebnu izaslanicu za Liban, Washington se percipira kao potpuno izjednačen sa stavovima Izraela”.
To se poklopilo s izjavama američkog ambasadora Barracka da je cijela američka strategija u Libanu da se vojska pretvori u čuvare granice Izraela – što je kod lokalnih vlasti izazvalo bjesnilo. Libanski premijer Salam i predsjednik Aoun javno su uputili oštre proteste, naglasivši da se od Sirijaca i Izraelaca traži da se povuku, a ne da američki partneri primjenjuju nevraćene planove koji rizično pojačavaju unutrašnje napetosti.
SAD, dakle, nastoje igrati dvosmjerno: poticati Libansku vojsku i „državne institucije“, a s druge strane raditi sa savezničkim partnerima (Izrael, Saudijska Arabija) na smanjivanju iranskog utjecaja.
Pristaše ove politike tvrde da samo na taj način Liban može izbjeći sudar sa jačim susjedima – da je Hezbollah (koji inače drži ogromne količine oružja, uključujući rakete velikog dometa) prepreka normalizaciji odnosa. Kritičari, pak, kažu da Washington zanemaruje duboku realnost u zemlji: oružje Hezbollaha je po njima štit za šijitsku zajednicu, a prerano forsiranje njegove predaje moglo bi ponovo zapaliti staleže. U jednom amemu, HS Voice Weekly (kinjske arapske novine) citiraju tvrdnju jednoga od čelnika koji su bliski predsjedniku, kako se u Libanu boje „sirijskog scenarija“: strah da bi naglo jačanje većinske sunitske vojske, bez strateških kompenzacija, moglo probuditi džihadističke fronte na jugu – i time izazvati dramatičnu destabilizaciju.
Izgledi: rata ili kompromisa?
Dakle, koliko je realno da u Libanu ponovno bukne građanski rat? Analitičari navode da tako nešto i nije posve nemoguće, ali trenutno nema pokretačke snage koja bi na široko podijelila zemlju. Jedan od vodećih libanskih mislioca, Hazem Saghieh, u studiji iz novembra 2024. upozorava da nije vrijeme za paniku, ali da prijetnja postoji. S jedne strane, prema njemu, niko ne može biti toliko lud da svjesno krene u građanski rat nakon užasa koji su građani već iskusili – nema sile koja poziva na široki okršaj, niti strane agenture koja trenutno raspiruje sukob u Libanu.
S druge strane, on priznaje da su među ljudima duboke podjele i dvije „fundamentalno suprotstavljene vizije“ države – jedna pobornika sekularne beznačajnosti naoružanja (protiv Hezbollaha), a druga vjernika da se oružje mora „oduvijek“ zadržati dok žive prijetnje. Još gore, veliki je problem raseljenih stanovnika: građana natjeranih da napuste domove, tražeći sklonište na sjeveru i u Bejrutu, i sada suočena s nestašicom hrane i goriva. Saghieh vjeruje da je to „ogromna potencijalno eksplozivna bomba”.
Naravno, rat u sjevernom Libanu ove godine već je utjecao na javnu svijest. Ako i kada Hezbollah odluči bilo kako odgovoriti na iritirajuće izlete izraelskih zračnih snaga – to bi značilo nove žrtve. Ali iz Hezbollahovog kuta gledišta, odgovor mora biti vrlo odmjeren. Jer ako odgovori „premalo“, trpi trenutnu reputaciju kao da je oslabljeni; a ako odgovori „previše“, Egipat i Jordan, a možda i arapski svijet, mogli bi se umiješati da zaustave eskalaciju koja razara i njihov krhki sporazum.
Iz ovog ugla, čini se da se trenutno trgovinski sukob suzdržava. Među građanima Libana ipak dominira umor – većina se još osjeća iscrpljenom ratom iz 2024. i ne želi da vrhovi moći ponovno izazovu krvoproliće. Paradoks je da je Hezbollah po svoj prilici trenutačno „najjači kad je najslabiji“, kako je rezimirao sam Barrack – zapadnjaci misle da je taktički primoran, dok većina domaće javnosti i dalje misli da je on neprikosnoveni jamac obrane granica.
Ukratko, građanski rat nije moguć kakav je bila u razdoblju 1975–1990, ali nijedna strana nije neosjetljiva na sličnu mogućnost. Kako je Saghieh napisao, prijetnja je na usnama mnogih aktera i treba je ozbiljno shvatiti.
Liban trenutno balansira na rubu mogućih unutrašnjih nemira. Cilj SAD-a je transformirati libansku državu i vojsku u pouzdanog partnera te ukloniti oružanu po njih prijetnju izuzetno snažnog Hezbollaha. Međutim, ta strategija može imati paradoksalan. Stotine hiljada Libanaca bili su ranije u izbjeglištvu i ne žele se ponovno raseljavati. Istovremeno, mladima je više stalo do života bez blokada i tenkova nego do ideoloških ratova.
Odluka će vjerojatno biti da se obje strane – vlada i Hezbollah – klone izravne konfrontacije i pokušaju pregovorima razriješiti sporove. U najboljem slučaju, uz međunarodnu posredničku podršku, nastaviti će se proces mira diplomatskim putem. Ali opasnost od nasilnog, spontano eskalirajućeg sukoba još uvijek tinja: jedan krivi potez bi mogao aktivirati stare rane.
Ekskluzivno PISjournal
