Osman Softić
PISjournal – Prizori brutalnog oružanog nasilja i nasilnih elemenata među demonstrantima rijetko su viđeni u protestima ranijih godina u Iranu. To je potvrdio i Trita Parsi, potpredsjednik Quincy Institute za odgovorno državništvo u Americi. Prema novinskoj agenciji Tasnim, broj ubijenih policajaca je 109, uključujući pripadnike iranskih specijalnih snaga.
U Teheranu je zapaljeno 26 kuća, a podmetnuti su i požari u 34 džamije, 40 banaka, 15 trgovačkih centara, 13 vladinih zgrada i 50 vozila javnih službi. Na jednom snimku se vidi grupa demonstranata kako prebija policajca, a zatim ga živog spaljuje, dok jedna djevojka to snima mobitelom. Druga grupa demonstranata šutira beživotno tijelo na pločniku. Vidi se i kako demonstranti bacaju Molotovljeve koktele i pale zgrade. Protesti su prešli granice dozvoljenog i postali oružana pobuna.
Naivno vjerovati u spontane proteste
Uhapšeni su svjedočili kako su ih nalogodavci instruirali da pucaju ljudima u glavu kako bi krivicu prebacili na sigurnosne snage, izvijestio je državni emiter IRIB. Jedna organizacija za ljudska prava u Iranu (HRAI), sa sjedištem u SAD-u, koju finansira američka Nacionalna fondacija za demokratiju (NED), bliska CIA-i, saopštila je da je poginulo 116 demonstranata. Trump je to pripisao stampedu.
Iranski predsjednik Masud Pezeškijan kazao je da njegova vlada čini velike napore da riješi probleme ljudi koji demonstriraju mirno i u zakonskim okvirima. Šef iranskog Vrhovnog vijeća za nacionalnu sigurnost Ali Larijani pozvao je na odlučnu akciju protiv izgrednika.
Na telefonima nekih demonstranata, navodno, pronađeni su i video snimci s uputama stranih obavještajnih službi kako da se ponašaju u slučaju hapšenja. Sugerirano im je da koriste imidž vrhovnog vođe Alija Hamneija i generala Kasema Sulejmanija kao pozadinu na svojim telefonima kako bi prikrili pravi identitet i pozirali kao lojalni patrioti.
Američki predsjednik Donald Trump zaprijetio je da će poduzeti oštre mjere protiv Irana ako se iranske vlasti usude „ubijati ljude“ koji protestuju zbog ekonomske krize. Obzirom na ranija iskustva s američkim ratovima, intervenciju u Venecueli, prijetnje invazijom Grenlanda i obojene revolucije, bilo bi naivno povjerovati da su najnoviji protesti u Iranu tek spontani izraz demokratske volje građana.
Po broju učesnika protesti su znatno manji nego ranije, ali su po vremenu izbijanja, metodama infiltriranih elemenata i geopolitičkom kontekstu opasniji. Postoje brojni pokazatelji da proteste militarizira opozicija izvan Irana te zapadne i izraelske obavještajne službe.
Opoziciju predvode ostaci starog monarhističkog režima i iranske terorističke grupe u zemlji i inostranstvu, uključujući one stacionirane u Albaniji. Protesti jesu stvarni i u početku opravdani, što je priznao i vrhovni vođa Ali Hamenei, ali neprijatelji Irana ih koriste kao paravan za hibridni rat i destabilizaciju.
Zašto Izrael želi srušiti Iran?
Iran je jedna od rijetkih suverenih država koja vodi nezavisnu politiku i ozbiljno se suprotstavlja izraelskom regionalnom ekspanzionizmu i zapadnom hegemonizmu. To su pravi razlozi zašto Iran žele srušiti.
Militantna sekularistička opozicija koristi slogane slobode, demokratije i ljudskih prava kao paravan, potičući nasilje, vandalizam i ubistva. Takvi akteri se u zapadnim medijima glorificiraju kao nosioci „nove revolucije“.
Iranska opozicija se nada da će protesti dovesti Rezu Pahlavija mlađeg na vlast. Protesti se koriste i za poticanje etničkih pobuna i naoružavanje partikularnih identitetskih pokreta.
Atmosfera za građanski rat
Iran je multietnička država koju njegovi protivnici žele fragmentirati i balkanizirati kako bi oslabili njene sigurnosne kapacitete i slomili volju naroda za otpor vanjskoj agresiji.
Većinu demonstranata čine mladi ljudi koji ne pamte monarhističku diktaturu, već su frustrirani ekonomskim teškoćama, što ih čini pogodnim za manipulaciju. Sankcije su dizajnirane da pogoršaju život građana i izazovu unutrašnji revolt.
Sa stanovišta protivnika Irana, to je idealno okruženje za izazivanje građanskog rata, destabilizaciju i eventualnu vanjsku agresiju ili unutrašnji puč.
Suvereniteti prvog i drugog reda
U zapadnoj političkoj paradigmi postoje suverene države „prvog reda“ i one „drugog reda“, čiji se suverenitet može suspendirati ako ne slijede zapadne geopolitičke interese. Iran je tipičan primjer ove kolonijalne logike.
Svaki pokušaj nezavisnog razvoja Irana Zapad nastoji spriječiti, koristeći političke, ekonomske, informativne i vojne pritiske.
Zapad se u Iran miješao mnogo prije Revolucije
Korijeni zapadnog animoziteta prema Iranu sežu daleko prije Islamske revolucije. CIA i MI6 su 1953. srušili demokratski izabranog premijera Muhameda Mosadeka i vratili šaha Pahlavija.
Islamska revolucija 1979. bila je masovni narodni pokret, a ne klerikalni puč. Zapadni odgovor bio je podrška iračkoj agresiji na Iran i prešutno odobravanje masovnih zločina, uključujući hemijsko oružje i obaranje civilnog aviona 1988.
Uništavanje civila sankcijama
Pošto vojni i subverzivni pritisci nisu uspjeli, Zapad je pribjegao totalnom ekonomskom ratu. Sankcije su korištene kao oružje protiv civilnog stanovništva, zabranjujući lijekove, hranu i finansijske transakcije.
Washington je prekršio nuklearni sporazum iz 2015. godine, iako je IAEA potvrdila da Iran poštuje sve obaveze. Evropa je pokazala političku nemoć i slijedila američki diktat.
Kada ni sankcije nisu dovele do kolapsa, protivnici Irana su posegnuli za separatizmom, terorizmom i informativnim ratom. Društvene mreže koriste se za koordinaciju nasilja, a zapadni mediji za demonizaciju iranske vlasti.
U kontekstu izraelskih ambicija, Trumpovih prijetnji i najava naoružavanja demonstranata izvana, rizik od „sirijanizacije“ Irana ne smije se potcijeniti.
