Armin Sijamić
Autor je politolog, novinar, analitičar međunarodnih odnosa i blogger.Njegove radove možete naći na blogu drugastrana.info.
PISjournal – Trećeg januara ove godine američka vojska je otela venecuelanskog predsjednika Nicolása Madura Morosa i njegovu suprugu Ciliju Flores. Taj čin stvorio je nove okolnosti u Venecueli.
Američki predsjednik je više puta pokazao, a nedavno i priznao, da ga ne zanima međunarodno pravo. Otmicu predsjednika suverene države predstavio je kao otklanjanje prijetnje Sjedinjenim Američkim Državama, nakon što je mjesecima tvrdio da se Maduro bavi trgovinom drogom.
Da je to Trump radio potpuno svjesno nema nikakvih dilema. Dovoljno se vratiti na njegov prvi mandat u Bijeloj kući i njegovo naknadno priznanje da ga je zanimala venecuelanska nafta koju je želio „uzeti“. Ili, podsjetiti se da je par dana nakon Madurovog dovođenja u Sjedinjene Države iz optužnice protiv njega izbačena tačka o trgovini drogom.
Drugim riječima, Trump je u slučaju Madura uradio ono što je najavljivao da će uraditi – ukloniti ga s vlasti i pokušati u Caracasu instalirati sebi odanu vlast.
Ta vlast bi imala nekoliko zadataka. Trump očekuje da Caracas preda naftna bogatstva američkim i drugim stranim kompanijama, da prekine veze sa saveznicima (prije svih s Kinom, a onda i s Kubom, Rusijom, Iranom i ljevičarima u Latinskoj Americi) i da zaustavi implementaciju bilo kakvog političkog, ekonomskog i društvenog sistema koji je različit od liberalno kapitalističkog, jer ono što je radio Madurov prethodnik na predsjedničkoj poziciji Hugo Rafael Chávez Frías, prema strategiji službenog Washingtona, treba čim prije iskorijeniti širom Latinske Amerike.
Ali, Trump za sada nije završio posao. Madurova potpredsjednica Delcy Eloína Rodríguez Gómez dobila je vlast u ruke i sada su sve oči uprte u nju.
Venecuelanska politika
Da bi shvatili ko je Rodríguez i odakle vuče svoju moć u venecuelanskoj politici, treba se osvrnuti i na venecuelansku političku scenu prije Madurovog uklanjanja iz Caracasa.
Naime, oni koji prate prilike u Venecueli znaju da su se za prevlast u Caracasu borile najmanje četiri političke struje. Prvu je vodio Maduro sa suprugom i sinom koji nosi isto ime kao otac. Drugu je vodio ministar unutrašnjih poslova Diosdado Cabello Rondón, treću ministar odbrane Vladimir Padrino López, a četvrtu potpredsjednica države Delcy Eloína Rodríguez Gómez i njen brat Jorge Jesús Rodríguez Gómez kao prvi čovjek državnog parlamenta.
Prema medijskim izvještajima i svjedočenjima ljudi upoznatih sa stanjem u Venecueli, pripadnici sve četiri struje su u različitim prilikama godinama unazad kontaktirali s Washingtonom, pokušavajući postići dogovore između dvije države, ili samo riješiti neka tekuća pitanja.
Rodríguez je već dugo u venecuelanskoj, regionalnoj i međunarodnoj politici. Ranije je bila i šefica diplomatije i njeni kontakti s ostatkom svijeta su sigurno intenzivniji nego u slučaju Cabella i Padrina. To se posebno odnosi na kontakte s državama Zapada.
Zato su mnogi vjerovali, i o tome pisali i govorili na raznim mjestima, da je upravo ona trebala biti nasljednica Madura. Naprimjer, španski desničarski list El Mundo je 25. decembra prošle godine pisao o njoj kao o političarki koja bi trebala provesti „tranziciju od Madurove diktature do demokratije“. U istom članku, čudnom i za poslovičnu netrpeljivost španske desnice prema ljevici u Latinskoj Americi, navodi se i da Delcy Rodríguez svoju političku moć vuče iz ljubavnih veza s bogatim i uticajnim ljudima, ali joj se priznaje njeno obrazovanje i poznavanje stranih jezika.
Tvrdnje ovog lista, kao i mnogih drugih medija, mogu se gledati i iz drugačijeg ugla – propagandni rat protiv važne karike u Madurovoj vlasti i osobe koja po slovu zakona može biti njegova nasljednica, jer prema Ustavu Venecuele potpredsjednica u odsustvu predsjednika obnaša vlast i u roku od mjesec dana raspisuje izbore za tu poziciju. Veliki broj venecuelanske opozicione desnice, bilo političara ili biznismena, nastanio se u Španiji i tu činjenicu ne treba zaboraviti kada se sudi o navodima u pomenutom članku.
Da li Delcy Rodríguez ima šanse?
Dok je nova predsjednica polagala zakletvu pred svojim bratom Jorgeom, Trump je nastavio u istom tonu. Poručio je Venecueli da ga mora slušati i nije isključio nove vojne napade, zadržavajući pomorsku blokadu te južnoameričke države. Drugim riječima, najavio je da je spreman i dalje sputavati rad vlasti u Venecueli, proglašavajući se gubernatorom te naftom bogate države.
Od odvođenja Madura pred američki sud njegova je politička struja izbačena iz utrke za prijestolje u Caracasu, ali neki brane njegovo naslijeđe, barem formalno. Rodríguez je više puta rekla ono što bi vjerovatno i sam Maduro rekao, tražeći njegovo oslobađanje i tvrdeći da će braniti suverenitet države koju Trump želi pokoriti.
Međutim, sve je mnogo lakše reći nego izvesti. To zna i Trump i Rodríguez. Trump je svjestan da su u Venecueli još uvijek na važnim mjestima mnogi Madurovi ljudi i da je taj sistem ostao. Njihove gotovo svakodnevne demonstracije sile po ulicama venecuelanskih gradova to potvrđuju i to moraju imati na umu svi oni koji namjeravaju voditi tu državu.
Treba podsjetiti da je Maduro gradio sistem vladavine koji je ušao u svaki kutak Venecuele. Najmanje zajednice imaju svoje odbore, a zatim delegiraju predstavnike u više nivoe – sve do Caracasa. Stotine hiljada ljudi su uključeni u tu mrežu, a Maduro je neke od njih i naoružavao. Neki od tih ljudi imaju privilegije i ne može se isključiti pretpostavka da ih žele zadržati.
Drugim riječima, Rodríguez mora tražiti balans na domaćem terenu, pokušavajući zadovoljiti Trumpove zahtjeve, ako je uopšte na takvu igru pristala.
Prve najave o prodaji venecuelanske nafte mogu se shvatiti i kao da neki dogovor postoji, ali i kao da je Caracas nastavio da radi sve kao pod Madurom.
Prodaja venecuelanske nafte američkim kompanijama zvuči kao da Trump upravlja procesima, ali istovremeno i kao da je sve po volji Caracasa, jer je Maduro više puta ponovio da je spreman naftu prodavati svima koji je žele kupiti. Za Madura je granica, barem javno, bilo državno vlasništvo nad naftom i naftnom industrijom Venecuele, koja je desetljećima bila okrenuta ka američkom tržištu i potom prema Kini usljed američkih sankcija.
Odatle, vjerovati samo riječima zvaničnika iz Washingtona i Caracasa bilo bi pogrešno, posebno onda kada daju oprečne izjave. Također, šutnja u tim okolnostima nije priznanje ili poraz, već taktičko prilagođavanje novonastalim promjenama, baš kao što je to bio slučaj i godinama unazad. Naprimjer, neke američke kompanije bile su izuzete iz sankcija kako bi mogle poslovati s Venecuelom. Službeni Washington je to radio u svom interesu, zatim u namjeri da smanji ovisnost savezničkih država o ruskoj nafti i utiče na cijenu tog energenta, a Venecuela u namjeri da režim preživi.
Je li dogovor moguć?
Trump od Venecuele očekuje poslušnost. To je javno rekao više puta. Njegov stav proizlazi iz odluke da Sjeverna, Centralna i Južna Amerika moraju biti pod dominacijom službenog Washingtona. Ta nova verzije Monroeove doktrine treba dati sličan rezultat kao u njenom originalnom značenju – protjerivanje uticaja svih drugih država iz tog dijela svijeta.
Međutim, svijet je od tada drugačiji. Protjerati nekoga iz Južne Amerike prije dva stoljeća nije isto što i danas. Svijet se od tada dodatno povezao. Tako, venecuelansko odricanje od američkog uticaja u Caracasu početkom ovog stoljeća nije značilo i odricanje od američke ekonomije, tehnologije, načina života ili čak mode. Zato je teško očekivati da se Venecuela preko noći odrekne svega što Washingtonu smeta, a vezano je za Kinu ili neke druge države. U tom smislu, ideološki raskid bi bio mnogo lakši, a preusmjeravanje naftnih tankera od Kine prema Sjedinjenim Državama ne bi zahtijevao nikakav napor.
Odatle je realnije očekivati da će Venecuela proći neku vrstu transformacije koja bi mogla zadovoljiti samo jednu ili obje strane. To je u srži pitanja da li postoji neka vrsta dogovora između Delcy Rodríguez i Donalda Trumpa i kakav je stav drugih aktera na venecuelanskoj političkoj sceni. Treba podsjetiti da je Maduro na sve načine pokušao sklopiti dogovor s Trumpom, pa su čak o tome i telefonski razgovarali.
Pitanje postojanja nekog dogovora obavijeno je velom tajne, dok Trump vodi propagandni rat protiv Venecuele. Naime, javnost još uvijek ne zna kako je došlo do Madurove otmice i kakva je uloga venecuelanske vojske i policije u svemu tome. Cabello i Padrino bi trebali dati odgovore na to pitanje, posebno zašto nije bilo odlučnijeg odgovora policije i vojske. Stručnjaci su složni u ocjeni da onakav upad američke vojske nije bio moguć bez pomoći iz Venecuele i Madurovog najbližeg kruga, a pitanje je zašto venecuelanska vojska nije korištena u barem simboličnom aktu osvete prema američkoj vojsci koja je pred venecuelanskim obalama.
Kako stvari stoje Maduro ne nedostaje mnogim važnim akterima venecuelanske politike, kao ni saveznicima Caracasa širom svijeta. U proteklim godinama Maduro je pokazao da nije bio na visini zadatka i da je država pod njegovom upravom imala katastrofalne propuste. Stoga je zagovornicima sadašnje politike Caracasa bitnije da preživi sistem, ne njen vođa. Odnosno da preživi politika koju je utemeljio Chávez i koju je oslabio Maduro. Ako je to plan zvaničnog Caracasa i ako to uspije, to bi bila velika pobjeda aktuelne vlasti.
Trump, naravno, ne želi da se to dogodi. Još nije jasno hoće li predsjednica Rodríguez ispuniti njegove zahtjeve i da li dogovor s njom postoji. Ono što je jasno jeste da Washington i dalje ima mehanizme pritiska na Caracas, a Rodríguez malo manevarskog prostora za djelovanje.
Dio odgovora na sva ova pitanja biće jasan veoma brzo, prvo kada se približi rok za ustavnu obavezu odabira novog predsjednika i drugo kako će se Trump postaviti prema toj činjenici.
Ono što je sigurno jeste da Rodríguez ima težak zadatak ako planira voditi Chávezovu politiku, ili ako je odlučila da promijeni stranu. I prva i druga opcija koja je pred predsjednicom već je viđena u Latinskoj Americi i bile su samo epizoda u društvenim i političkim previranjima koja su proizašla iz ideoloških razlika i ekonomske nejednakosti. Opcija koja bi bila neko rješenje između dvije navedene vjerovatno bi ubrzala pomenuta previranja.
Ekskluzivno PISjournal
