PISjournal – Američke vanjskopolitičke strategije u svojoj su srži vođene nastojanjem da se ostvari američki vlastiti interes, često uz malo obzira prema troškovima koje snose društva zatečena na njihovom putu.
Danas se čini da se sve veći broj zemalja suočava s rizikom preuzimanja posljedica američke strategije iz Trumpove ere, strategije koja prijeti da prijeđe već ionako opasne granice, posebno za one koji se nađu na njenoj meti. Ekonomski ciljevi nikada nisu bili odsutni iz ranijeg američkog strateškog promišljanja, čak i kada su djelovali uporedo s širim geopolitičkim i sigurnosnim ciljevima, često bez otvorenog isticanja ili prenaglašavanja.
Ono što je novo jeste to da Trump te ekonomsko-strateške ciljeve izričito naglašava. On ih artikulira bez zadrške, što se može tumačiti kao odraz poslovnog iskustva u kojem se komercijalni dogovori i finansijski prinosi tretiraju kao apsolutni prioritet.
Trump je izjavio da će Sjedinjene Američke Države „upravljati Venecuelom“, bez obzira na ulogu samih Venecuelanaca, kako bi izvlačile i prodavale njenu naftu putem američkih kompanija. Venecuela posjeduje najveće dokazane rezerve nafte na svijetu, od kojih većinu čini teška sirova nafta, što čini približno 17-18 posto globalnih rezervi. Uključivanje venecuelanske nafte u američku proizvodnju dalo bi Washingtonu veću kontrolu nad globalnim cijenama nafte, ali i snažan pregovarački instrument na energetskim tržištima, u režimima sankcija i u regionalnim savezima.
Komercijalni impuls u američkoj vanjskoj politici nije nov. Ono što se promijenilo pod Trumpom jeste činjenica da je taj impuls postao otvoreno deklariran i daleko drskiji. Ova orijentacija oblikuje američku politiku još od početka dvadeset i prvog stoljeća, kada su se Sjedinjene Američke Države pojavile kao jedina svjetska supersila i potom učvrstile tu poziciju unutar međunarodnog poretka nakon Hladnog rata.
U izvještaju iz 2001. godine, koji je američki sigurnosni establišment objavio nakon napada 11. septembra, invazija na Afganistan predstavljena je kao sredstvo za postizanje regionalne stabilnosti koja bi omogućila buduće prolaze energetskih koridora iz Centralne Azije. Naravno, to je predstavljeno zajedno s drugim ključnim ciljevima: neutralizacijom terorističkih prijetnji, sprječavanjem da Afganistan služi kao baza za buduće napade te preoblikovanjem sigurnosnog okruženja Centralne Azije.
Što se tiče Iraka, procjene Ministarstva odbrane SAD-a iz 2002. i 2003. tvrdile su da će Irak, nakon invazije, postati stabilna država i otvoreno tržište, da će se njegova obnova finansirati iz prihoda od nafte te da Sjedinjene Države neće snositi dugoročni finansijski teret. Izvještaj koji je tada kružio pod naslovom America in the New Millennium otišao je i korak dalje, tvrdeći da bi američka kontrola nad Irakom preoblikovala mapu Bliskog istoka, osigurala globalne energetske tokove i ojačala američku ekonomsku dominaciju širom svijeta.
Međutim, nakon invazije, zvanični izvještaji priznali su da su pretpostavke o brzoj stabilizaciji, samofinansiranoj obnovi i ograničenim troškovima bile ili duboko pogrešne ili grubo prenaglašene.
Ovaj obrazac još se jasnije vidi u kontekstu zapadnog rata, pokrenutog i podsticanog od strane Sjedinjenih Američkih Država, protiv Rusije u Ukrajini. Prije izbijanja rusko-ukrajinskog rata u februaru 2022. godine, Rusiju i Evropsku uniju povezivao je izuzetno blizak trgovinski odnos, koji je Washington dugo posmatrao s nelagodom. Godine 2017. EU je učestvovala s oko 44 posto u ukupnoj ruskoj vanjskoj trgovini, dok je Rusija bila četvrti najveći trgovinski partner Unije.
Samo ruski gas pokrivao je gotovo 40 posto uvoza gasa u Evropsku uniju, što je izuzetno visok udio u ukupnom evropskom energetskom miksu. Prije 2022. Rusija je bila i najveći dobavljač EU-a kako naftom, tako i prirodnim gasom.
Nije teško pratiti posljedice tog rata, niti identifikovati njegove dobitnike. Nakon izbijanja sukoba, transatlantska trgovina između Evrope i Sjedinjenih Američkih Država porasla je na više od 1,5 biliona dolara, dok je energija postala centralni stub tog odnosa. Sjedinjene Američke Države postale su najveći evropski dobavljač ukapljenog prirodnog gasa, osiguravajući više od polovine evropskog uvoza, čime su efektivno potisnule Rusiju i nadmašile njenu raniju ulogu.
Sada kada je Washington osigurao ove aranžmane u svoju korist, nastavak rata čini se da ima sve manju stratešku vrijednost, što se ogleda u Trumpovoj želji da „zatvori to poglavlje“. To dolazi uprkos vjerovatnoći dugotrajne nestabilnosti i riziku da zemlje uključene u sukob zapadnu u još dublje krize. Posljedice ratova koje su predvodile SAD u Afganistanu, Iraku, Libiji, a sada i u Ukrajini, svjedoče o tom obrascu.
Ovo pomaže da se objasni centralna uloga energije i energetski bogatih država u američkoj strategiji uopće, a posebno pod predsjednikom koji politiku doživljava kao trgovinu. Upravo se tu rasprava vraća Gazi i Trumpovim vlastitim izjavama o njegovim ekonomskim ambicijama i budućim projektima na tom prostoru. Pozicionirajući se kao čelnik predloženog „vijeća za mir“, Trump signalizira namjeru da nadgleda obnovu Gaze, ishod koji se čini manje slučajnim, a više namjernim i vjerovatno ključnim dijelom njegovog šireg plana.
Tokom Trumpovog prvog mandata, kao i tokom njegove kampanje za reizbor, on je dovodio u pitanje same temelje američke velike odbrambene strategije. Otvoreno se žalio na veličinu američkog odbrambenog budžeta, propitivao korisnost NATO-a i američko-korejskog saveza te dovodio u sumnju značaj Ukrajine za američke interese.
U svom drugom mandatu, međutim, Trump je, čini se, otkrio stratešku vrijednost profitabilnih vanjskih poduhvata, naročito onih povezanih s energetskim tržištima. Njegov politički kurs pomjerio se prema ekspanziji. Suočio se s Iranom na načine koji su nadilazili pristupe njegovih prethodnika, orkestrirao otmicu predsjednika Venecuele u vojnoj operaciji koja je bila i unosna i niskog troška, te krenuo u smjeru stavljanja Gaze pod vlastitu administraciju, finansiranu od arapskih donatora.
Umjesto da razgrađuje saveze koje je ranije ismijavao, Trump ih je očuvao i počeo aktivno podržavati povećanje američke vojne potrošnje, koristeći vojnu silu kao sredstvo za unapređenje projekata koje smatra komercijalno isplativim.
Historija američke vanjske politike i velike odbrambene strategije obilježena je širokim i dugotrajnim ekspanzionističkim impulsom. Tokom 101 godine, od inauguracije Georgea Washingtona kao prvog predsjednika 1789. do Bitke kod Wounded Kneeja 1890. godine, Sjedinjene Američke Države slijedile su sveobuhvatnu strategiju teritorijalne ekspanzije. Time su se transformirale iz uskog pojasa zemlje duž atlantske obale u kontinentalnu silu.
U periodima koji su uslijedili, američka politika nastavila je djelovati unutar strateškog okvira ukorijenjenog u istoj toj logici, iako oblikovanog različitim kontekstima i proračunima.
