PISjournal – Amerikanci često kažu za medije iz drugih zemalja da su „pod kontrolom države“ ili „povezane s državama“. Svojim čitaocima i gledaocima poručuju da su strani mediji neiskreni, dok se američki mediji predstavljaju kao nezavisni, nepristrasni i profesionalni.
Takva percepcija je možda dugo dominirala javnim prostorom, ali od početka rata u Gazi odnos između američkih medija i američke vlade — kao i stepen u kojem medijske kuće promovišu političke agende — dospio je pod ozbiljnu lupu.Kada je riječ o Gazi, američki medijski izvještaji i komentari aktivno su radili na demonizaciji Palestinaca, cenzurisanju izraelskih zločina i umanjivanju posljedica izraelskog nasilja — dok su u pojedinim trenucima otvoreno širili laži koje potiču iz izraelske vojske, poput ozloglašene priče da je Hamas odrubio glave 40 izraelskih beba.
Posljednje dvije godine dodatno su razotkrile da američki mediji djeluju u svrhe koje nadilaze puko oblikovanje narativa ili „ispiranje“ imidža. U slučaju Irana, na primjer, američki mediji pomogli su američkoj vladi da obmane Irance u vezi sa stvarnim namjerama Trumpove administracije prema njihovoj zemlji. Dok je predsjednik Donald Trump ranije ove godine vodio nuklearne pregovore s Iranom, istovremeno je pripremao napad, prema navodima iranskih zvaničnika i nedavnom priznanju lista The Washington Post.
Washington Post je također otkrio da su američki i izraelski političari pokušali obmanuti Irance plasiranjem izvještaja o navodnom raskolu između Trumpa i izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. Cilj je bio ublažiti iranske sumnje u Trumpovu posvećenost diplomatiji i spriječiti ih da predvide napad pokrenut 13. juna — svega dva dana prije nego što su iranski i američki predstavnici trebali otputovati u Oman na novu rundu nuklearnih pregovora.
Tako je, 22. maja, portal Axios tvrdio da je Trump zabrinut da bi Izrael mogao napasti Iran bez njegovog odobrenja. Nakon rata, Trump je u novembru izjavio grupi novinara da je on bio „glavni“ u dvanaestodnevnoj agresiji na Iran „od samog početka“.
Dana 12. juna, samo dan prije početka rata, Axios je izvijestio da su američki zvaničnici obavijestili Izrael kako SAD neće učestvovati u napadima na iranska nuklearna postrojenja. Uprkos tome, američki bombarderi B-2 napali su iranske nuklearne lokacije 22. juna. Wall Street Journal je slično tvrdio da je Washington poručio Izraelu da mu neće pružiti „ofanzivnu podršku“ protiv Irana.
U svom otkriću, Washington Post je naveo da su izvještaji o Trumpovom protivljenju ratu s Iranom bili „procurjeli“ u medije — tvrdnja koja očito ima za cilj da oslobodi medije poput Axios-a i WSJ-a svake odgovornosti. U konačnici, tokom junskog rata ubijeno je oko 1.100 ljudi; većina su bili civili, uključujući veliki broj žena i djece.
S obzirom na to da su ovi mediji igrali ulogu u ubistvima Iranaca, neophodna je ozbiljna i kritička istraga: kakve su veze postojale između njihovog rukovodstva i arhitekata dvanaestodnevnog rata? U kojoj mjeri su bili svjesni da njihovo izvještavanje služi vojnoj kampanji obmane? Čak i ako prihvatimo mogućnost početnog neznanja, njihova sadašnja šutnja — nakon što su činjenice izašle na vidjelo — duboko je optužujuća. Zašto javnosti nisu ponudili nikakvo objašnjenje? Zar ta šutnja ne potvrđuje njihovu usklađenost s američko-izraelskim ratnim aparatom?
Iran, sa svoje strane, mora mobilizirati svoje diplomatske kapacitete kako bi zahtijevao odgovornost. Dok stojimo u 2025. i približavamo se 2026. godini, američki mediji su odbacili svaku pretpostavku puke pristrasnosti. Oni više nisu samo alat za prikrivanje zločina Washingtona i njegovih saveznika; postali su aktivni učesnici u njihovom provođenju.
