PISjournal – Nakon neuspjelog pokušaja promjene vlasti u Iranu, SAD želi preći na stvar i priprema se za skori napad na Iran.Ipak, evo zašto je, uprkos više od 40 godina naslova tipa „Iran je bliže kolapsu“, SAD danas bliži kolapsu nego ikada ranije.
Krajem decembra, protesti zbog pogoršane ekonomske situacije u zemlji su eskalirali. Ovaj kolaps u velikoj mjeri bio je rezultat američke kampanje „maksimalnog pritiska“ i sve intenzivnijih sankcija protiv Irana. Tenziје su dodatno porasle nakon novembarskih sankcija usmjerenih na iranske mjenjačnice, koje su direktno pogodile uvoz robe.
Iranska trgovačka klasa – koja nije mogla plasirati robu na tržište – odgovorila je zatvaranjem radnji, dok su se štrajkovi trgovaca širili komercijalnim četvrtima. Njihovo nezadovoljstvo odražavalo je širu frustraciju zbog pogubnih efekata sankcija protiv Irana, uz već gotovo 20 sedmica kontinuiranih štrajkova lučkih radnika, koji zahtijevaju veće plate i bolje uslove rada.
SAD, želeći iskoristiti svaku unutrašnju napetost, iskoristio je priliku da nastavi s kursom aktiviranja mreža unutrašnje sabotaže, započetim na početku dvanaestodnevnog, izraelski predvođenog rata protiv Irana.
Međutim, Trumpovi pokušaji da „udari Iran iznutra“ očito su osujećeni, budući da se i dalje otkrivaju i razmontiraju skladišta oružja – koja sadrže i američko i domaće naoružanje – skrivena u domovima pobunjenika povezanih s Mossadom, slično kao tokom prva tri dana junskog rata.
SAD je postao arogantno zaglušen retorikom glasne i napadne manjine perzijskih nacionalističkih gusana, koje su u prvom redu stvorile same SAD i Izrael. U stvarnosti, podrška revolucionarnoj vlasti iskazana je masovnom mobilizacijom miliona ljudi na ulicama, koji su osudili nerede.
Suprotno tome, antivladini protesti – prema analizi američkog analitičara podataka Marka Pyruza (@intelonIran), koji je koristio AI-potpomognutu analizu snimaka protesta – nisu premašili 0,0025% stanovništva, s vrhuncem od oko 11.000 ljudi 11. juna.
Građani su čak pomagali vlastima u identifikaciji i hapšenju naoružanih izgrednika koji su ubijali vlastite sunarodnjake – zabilježeno je 400.000 poziva na liniju pomoći IRGC-a, što je značajno doprinijelo razbijanju mreža povezanih s Mossadom. Kao i tokom 12-dnevnog rata u junu, dojave građana IRGC-u o saboterima i agentima bile su ključni faktor u suzbijanju špijunskih i sabotažnih mreža.
Američki informacijski rat je osujećen. Starlink mreže, koje su preko krijumčara i agenata na terenu ubačene u zemlju, razmontirane su – uprkos činjenici da je Pompeo tim agentima čak uputio novogodišnju javnu podršku.
Isključivanje interneta nije imalo za cilj da odsiječe proteste jedne od drugih ili da spriječi protok informacija prema vani – kako tvrde zapadni mediji – već da se Mossadu onemogući pristup demonstrantima. Ovu namjeru dodatno su potvrdili snimci koji su razotkrili direktnu koordinaciju i komunikaciju između Mossadovih operativaca i agenata u Iranu.
Sposobnost da se osujeti informacijski rat predstavlja veliki udarac američkom psihološkom ratovanju protiv Irana. Materijalno gledano, u regionu – uprkos genocidu i razaranju u Libanu i Gazi – situacija uopće nije povoljna za SAD. Američka mornarica izgubila je bitku protiv jemenskog otpora Ansar Allah, izgubivši pritom kontrolu nad trgovačkom rutom Crvenog mora.
Izraelska luka Eilat nastavlja propadati i ostaje pusta, a doseljenici se ne žure vratiti na sjever okupirane Palestine. Uprkos stalnom pritisku na iračku vladu, trgovina s Iranom i dalje nadmašuje američku trgovinu s Irakom. Istovremeno, američki saveznici u Zaljevu – prije svega Saudijska Arabija – iako se nadmeću s Izraelom za ulogu najvrijednijeg američkog partnera u regionu, odbili su da služe kao topovsko meso protiv snaga regionalnog otpora.
Napustili su propali društveni ugovor „sigurnost za naftu“ i više ne žele otvoriti svoj zračni prostor za rat protiv Irana.Stoga SAD – uprkos ovim tihim porazima – poseže za jedinim preostalim adutom kako bi prikrio sve prazniji strateški položaj u regionu: spektaklom šoka i strahopoštovanja, demonstracijom sile kroz sabotažu, izdaju i manipulaciju globalnim ekonomskim tržištem radi izazivanja straha. No, učinkovitost straha, prijetnji i zastrašivanja slabi u odsustvu stvarne američke materijalne poluge, posebno prema Kini.
Kako američka politika sve više liči na neuredni, panični trzaj umiruće zvijeri, a sve manje na sofisticirani instrument strateške dubine, ona se svela na grube demonstracije projekcije sile – poput omogućavanja genocida u Gazi, razaranja Sirije ili otmice venecuelanskog predsjednika Madura – sve s ciljem slanja poruke arapskim liderima u regionu i, znatno manje uspješno, iranskom političkom rukovodstvu.
Ovo, međutim, ne plaši iransko rukovodstvo. SAD je iscrpio svaku podlu zavjeru i plan, razotkrivši se kao oličenje iracionalnosti i smušenog ludila koje je nekada islamofobično projicirao na tzv. „lude mule“.
Iran je usavršio umijeće ometanja zapadnih komunikacijskih mreža, uključujući Starlink, oslanjajući se na ruska iskustva iz Ukrajine, a kroz operacije „Istinito obećanje 1 i 2“ unaprijedio je sposobnosti preciznih udara i probijanja izraelskih odbrambenih sistema. Od terorističkih napada pagerima do ukrajinske Operacije „Paukova mreža“, ponovljene u Iranu kroz mreže unutrašnje sabotaže, Teheran je naučio kako zaobići i neutralizirati ove mehanizme, dokazujući da su takve taktike slabije od paučine po kojoj su dobile ime.
Dok se odbrojavaju minute do mogućeg nastavka rata između SAD-a i Irana – bez obzira na to koliko Washington popušta uzde svom nasilnom izraelskom savezniku – Iran neće ustuknuti. Razlog je jednostavan: SAD je izgubio prije nego što je došao do druge runde. Rat koji SAD vodi protiv Irana nikada zapravo nije prestao. Kada je Izrael bio na rubu potpunog kolapsa i poraza, Washington i Tel Aviv naglo su zakočili rat kako bi nastavili graditi mreže unutrašnje sabotaže unutar Irana, slično kao u Siriji.
No, ovaj pokušaj se obio o glavu, a SAD je shvatio da nema kapacitet ni sposobnost za unutrašnji udar.Očekivanje da će Iran prvi povući potez – kao u noći 14. januara, kada su i SAD i Izrael djelimično evakuirali baze Al-Udeid i Nevatim – bilo je još jedno priznanje slabosti, ali i vlastite krivice što primirje zapravo nikada nije okončano. Izrael ne može djelovati u Iranu kao u Libanu.
Kupovao je vrijeme u Siriji naoružavajući i organizirajući domaće teroriste. Ali Iran nije Sirija i ovaj plan je ponovo propao. Iran tehnički zadržava pravo na preventivni udar, ali to neće učiniti jer ne traži rat. Doktrina strateškog strpljenja znači da će kupovati vrijeme, posmatrajući kako se SAD raspada i sagorijeva pod težinom vlastitih proturječnosti.
Globalna podrška Izraelu nalazi se na historijskom minimumu, a propagandni napori usmjereni protiv Irana postaju sve manje učinkoviti.SAD je potcijenio koliko je globalno gađenje prema izraelskom genocidu oslabilo sposobnost Zapada da zadrži hegemoniju nad medijskim narativom, dok je svijet gledao genocid prenošen uživo putem istih platformi u koje su ulagali njegovi počinitelji. Kao što su ogromna ulaganja u oružje poništena ratom iscrpljivanja, tako i korisnici interneta nastavljaju širiti poruke podrške Palestini i gnušanja prema Izraelu, nadjačavajući skupo plaćenu hasbaru.
Čak ni propaganda zapadom finansiranih iranskih egzilanata više ne može svariti ovakav nivo igranja po Mossadovim scenarijima. SAD i Izrael su u posljednjoj rundi prema Iranu potcijenili koliko će se katastrofalni izraelski PR oko genocida na kraju vratiti kao bumerang.
Američka tvrdnja da štiti ljudska prava širom svijeta, korištena kao izgovor za dominaciju, izgubila je svaki kredibilitet — posljednji ekser u zahrđali kovčeg koji za kolektivni Zapad teži više nego desetine hiljada palestinskih života ubijenih u Gazi. Pravda je došla na naplatu, a čizma kojom je Washington gazio širom svijeta sada se obrušila na vratove samih Amerikanaca, bilo kroz izraelski nametnutu zabranu govora koja guši američke tvrdnje o slobodi izražavanja, ili kroz krvavu brutalnu silu agenata ICE-a i policijskih službenika koji guše i ubijaju vlastite građane.
Ironično, upravo su to postupci za koje SAD tvrdi da se dešavaju u Iranu, iako ima malo stvarne moći da ih tamo nametne. Iranska policija i odbrambene snage štite svoj narod, djelujući kao prethodnica nacionalnog suvereniteta Islamske Republike, dok američka policija prvenstveno brani interese vladajuće klike pedofilskih elita.
SAD nije uspio razoružati otpor u Libanu i Gazi vojnim putem. Neće uspjeti ni diplomatskim i političkim pritiskom, jer se libanski i palestinski narod – sve više proletariziran intenzivnim ekonomskim ratom protiv njihovih egzistencija – okuplja oko jedinih snaga koje su osigurale odbranu njihove suverenosti od imperijalističkih sila koje neumorno rade na njihovom uništenju.
Iako obje strane posjeduju nuklearno oružje, Ahilova peta SAD-a i Izraela, koja će ih na kraju izbaciti iz regiona, jeste nedostatak političke volje. Povratnici iz izraelske vojske sve češće gube živote ne na bojnom polju, već kroz samoubistva, progonjeni duhovima nevinih koje su ubijali. To podsjeća na talas psihičkih slomova i porast samoubistava među američkim vojnicima nakon Iraka, mučenih zločinima koje su počinili nad Iračanima.
Početni, legitimni zahtjevi iranskih demonstranata – prije nego što su ih nasilni elementi pretvorili u oružane nerede – predstavljali su poziv da se ojačaju, a ne unište temelji revolucije koja je proširila socijalnu zaštitu za iransku radničku klasu i vratila bogatstvo, infrastrukturu i resurse narodu. Ono što se dogodilo samo će učvrstiti gnjev osiromašenih Iranaca prema ruci koja ih izgladnjuje.
Washingtonovi pokušaji neće uspjeti. SAD je dopustio da se njegova vlastita zemlja uruši pod teretom beskonačnih ulaganja kapitalističke klase u globalne ratove. Kako onda može davati obećanja Irancima, koji već dugo uživaju ustavom zajamčena prava na obrazovanje i zdravstvenu zaštitu, kada ne može riješiti ni osnovne sporove kod kuće – poput prehrane djece ili obezbjeđivanja nekoliko javnih autobusa na oronulim ulicama?
Nikakvo „osiguravanje dvorišta“ na Zapadnoj hemisferi ne može sakriti ružnoću američke kuće koja se urušava, dok istovremeno pokušava izgladnjivati narod Venecuele, Kube i Irana kroz kaznene sankcije – kako bi skrenuo pažnju s rastuće gladi vlastitih građana. Ta glad je ozbiljno nagrizla vjeru u napuhani mit o američkoj izuzetnosti, dok je glad onih pod ekonomskom opsadom Globalnog juga samo ojačala njihovu odlučnost da se izbore za slobodu i oslobođenje – ne od vlastitih suverenih vlada, već od hipervidljive ruke koja po volji uključuje i isključuje polugu njihovih egzistencija.
Kratko poglavlje američke herojske bajke se zatvara, progutano tomovima civilizacijske historije urezane u kolektivno pamćenje svijeta. Mjera uspona i pada civilizacija daleko je veća i složenija od Big Mac indeksa. Nekoliko stotina godina američke historije i 80 godina izraelskog doseljeničkog kolonijalizma, nametnutog kroz genocid, ne mogu se mjeriti s hiljadugodišnjom civilizacijom koja je preživjela najveće historijske potrese: Al-Aqsa Potop je za vas bio tek kap u moru.
Imamo djedove i nene starije od vaše tzv. „države“ i možemo jednom pričom razotkriti lažne narative za koje plaćate milione Googleu. Kada oni odu, posvjedočit će ih naše milenijske masline koje očajnički pokušavate iščupati. Pokušajte oduzeti oružje našim borcima otpora, masline našim farmerima i domove našem narodu – ali znajte da ste već propali.
Kako je rekao šehid Abu Ubaida, ova zemlja rađa borce otpora kao što rađa masline. Mi smo stabla koja ne možete iščupati. Mi smo sunce koje vašem narodu daje rak kože. Kako Izrael stalno krši primirja, kukavički ubijajući ljude u nadi da će ugasiti otpor, on jasno gubi razum – očekujući drugačije rezultate ponavljanjem istih postupaka.
Sjetite se imena oružanih brigada Hamasa. Čini se da SAD i Izrael nisu naučili lekciju, ali ime palestinskih brigada otpora – Brigade Izz ad-Din al-Qassam – svaki put ih podsjeća na vođu šejha Izz ad-Dina al-Qassama, čija je šehidska smrt 1935. godine zapalila palestanski ustanak, od radničkih štrajkova do talasa oružanog otpora. Sa svakim ubistvom vođa, Izrael dolijeva ulje na vatru historijskog sjećanja, bez obzira na to koliko nafte Trump ukrade iz Venecuele kako bi ojačao globalni položaj okupacije.
Od izraelskog genocida do objavljivanja Epsteinovih dosjea, ljudi gube vjeru u svjetski poredak u rukama onih koji jednom rukom ubijaju djecu, a drugom ih zlostavljaju. To jača odlučnost onih koji bi radije umrli nego bili pod vlašću takvog režima… a stalno prebacivanje između različitih poluga hibridnog rata nikada to neće promijeniti.
Iranski narod, od početka 12-dnevnog rata do danas, dobio je rat volje. Kako je rekao Homeini, i kako su Iranci pokazali: „Ako nas neprijatelji opsjednu ekonomski, mi smo djeca Ramazana; ako nas opsjednu vojno, mi smo djeca Ašure.“
