PISjournal – Preuzimanje Grenlanda već se dugo smatra jednim od strateških ciljeva Sjedinjenih Američkih Država i ima tradiciju dužu od 150 godina u doktrini vanjske politike te zemlje.
Ovaj otok, zbog svog geografskog položaja na Arktiku i kao dijela „američkog kontinenta” odnosno „Novog svijeta”, oduvijek je bio u fokusu američkih političara, pustolova i geografa. Prve karte Grenlanda izradili su američki znanstvenici, a američki pomorci dali su nazive raznim dijelovima otoka i okolnim vodama, uključujući Baffinovo more, Davisov prolaz, rt Bryant, rt Morris i Lincolnovo more.
Prije toga, Grenland je u islandskoj i norveškoj mitologiji, naročito kroz lik Erika Crvenog, norveškog gusara, u evropskoj kulturnoj percepciji postojao kao polumračno i tajanstveno područje.
Historijski pregled i ključne promjene
Grenland, s površinom većom od dva miliona kvadratnih kilometara, nakon Kanade i Sjedinjenih Američkih Država, smatra se trećom najvećom zemljom u Sjevernoj Americi. Godine 1801. Thomas Jefferson, tadašnji predsjednik SAD-a, prvi je put pokrenuo pitanje preuzimanja otoka, iako tada nije poduzet nikakav konkretan korak.
Nakon proglašenja Monroeove doktrine, pitanje prisvajanja Grenlanda postalo je ozbiljnije, te je predsjednik James Monroe predložio kupovinu otoka kako bi cijeli američki kontinent bio zaštićen od intervencija evropskih sila. U tom razdoblju Sjedinjene Države nisu sudjelovale na Berlinskoj konferenciji imperijalista, jer nisu željele ulaziti u evropska imperijalna nadmetanja i ratove.
Godine 1937. pravni status Grenlanda utvrdio je Međunarodni arbitražni sud, čime je otok stavljen pod dansku vlast. Ulaskom Danske u NATO 1950. godine, Grenland je de facto postao dio globalne geografije pod američkim nuklearnim kišobranom, dok je već sljedeće godine Danska odobrila lokalnu autonomiju Grenlanda. Ta je autonomija dodatno proširena 1979. godine, posebno radi zaštite autohtonog eskimskog stanovništva i sprječavanja masovnih migracija koje su mogle promijeniti demografsku strukturu otoka.
S početkom Hladnog rata, Harry Truman je 1946. godine predložio kupnju Grenlanda od Danske za 100 miliona dolara, ali ti pregovori nisu urodili plodom. Ipak, Danska je pristala da SAD uspostavi zračne i pomorske baze na Grenlandu. U početku je baza imala manje od 50 radarskih stručnjaka, dok danas na tom području djeluje više od 10 hiljada vojnog osoblja.
Baza Thule je 1951. godine stavljena pod NATO-vo zapovjedništvo, a tokom 1960-ih pokrenuta je i ideja izgradnje tunela ispod ledenih planina za skladištenje nuklearnih interkontinentalnih projektila. Ova inicijativa izazvala je snažnu reakciju Sovjetskog Saveza, koji je potom uspostavio više od 20 baza na Arktiku.
Tokom 1990-ih, s postepenim topljenjem ledenjaka i otvaranjem novih pomorskih ruta na Arktiku, Grenland je postao nova trgovačka ruta između Amerike, Evrope i Azije, s potencijalom da bude jeftinija alternativa Sueskom kanalu i Malajskom tjesnacu. Otkriće nafte, prirodnog plina i rijetkih metala dodatno je povećalo geoekonomsku vrijednost otoka.
Godine 2019. Donald Trump ponovno je otvorio pitanje preuzimanja Grenlanda, no zbog haosa unutar njegova tima i promjene vlasti u korist Joea Bidena, taj je plan brzo napušten. Antony Blinken, Bidenov državni tajnik, naglasio je da SAD nikada nije imao namjeru preuzeti Grenland. Međutim, u Trumpovu drugom predsjedničkom mandatu, pitanje Grenlanda ponovno je postalo jedno od ključnih izazova u odnosima između SAD-a i njegovih tradicionalnih saveznika.
Akteri i geopolitička nadmetanja
Grenland je danas poprište višestrane konkurencije velikih sila. Sjedinjene Američke Države, Rusija i Kina prisutne su s različitim ciljevima, dok Evropska unija i regionalne države poput Norveške i Islanda imaju sporedne uloge. SAD, oslanjajući se na vojnu bazu, ostvaruje faktičku kontrolu nad otokom te širi svoj uticaj kroz razvoj vojnih i energetskih tehnologija. Rusija jača vojnu prisutnost, dok Kina ulaže ogromna finansijska sredstva kako bi osigurala udio u prirodnim resursima i trgovačkim rutama Arktika.
U Bijeloj kući razmatraju se tri glavna scenarija za uticaj ili preuzimanje otoka:
Izravna vojna okupacija: s obzirom na nepostojanje lokalnih oružanih snaga, SAD bi slanjem nekoliko stotina vojnika mogao preuzeti faktičku kontrolu nad otokom, slično onome što se dogodilo na Krimu.Pravna kupovina ili pregovori s lokalnim parlamentom: finansijskom ponudom parlamentu u Nuuku ili izravno stanovništvu moglo bi se osigurati pristajanje autohtonog stanovništva na prijenos kontrole.
Ekonomski ugovori i dugoročni zakup: ekonomske povlastice, eksploatacija prirodnih resursa i dugoročni leasing mogli bi povećati operativnu kontrolu SAD-a, bez formalnog ukidanja danskog suvereniteta.Historijska iskustva SAD-a u kupovini Louisiane i Aljaske, kao i u kontroli područja poput Diega Garcije i Guantanama, pokazuju da se učinkovita vlast može ostvariti i bez formalne aneksije.
Ono što danas Grenland čini izuzetno važnim jest istovremeno djelovanje više faktora: otvaranje novih pomorskih ruta na Arktiku, nadmetanje za strateške resurse i sigurnosna važnost otoka u okviru nuklearnog odvraćanja. Svaki od tih elemenata pretvara Grenland u osjetljivu i presudnu tačku globalne geopolitike.
Američka politika temelji se na minimalnim političkim troškovima i maksimalnoj operativnoj kontroli, a različiti scenariji upućuju na to da Washington preferira postepene i ekonomske strategije umjesto izravne vojne okupacije. Istovremeno, surovi klimatski uslovi, potreba za visoko kvalifikovanom radnom snagom i visoki infrastrukturni troškovi čine Grenland složenim i skupim projektom, što može ograničiti ostvarenje strateških ciljeva.
Slučaj Grenlanda pokazuje da konkurencija velikih sila, čak i u udaljenim i slabo naseljenim područjima, može biti iznimno složena i višeslojna. Prisutnost SAD-a, Rusije i Kine stavlja regionalni i pravni okvir Grenlanda pod snažan pritisak te ukazuje na redefiniranje klasičnih načela suvereniteta, demilitarizacije i eksploatacije prirodnih resursa.
Grenland, bilo kao simbolična pobjeda ili kao stvarno poprište nadmetanja, predstavlja pokazatelj povratka politike sile i strateške važnosti arktičkih regija u novom svjetskom poretku. Uprkos praktičnim i klimatskim izazovima, grenlandski projekt za Washington i njegove suparnike nosi i simbolične poruke i konkretne dobitke, čiji se dugoročni i transregionalni učinci ne mogu zanemariti.
Ekskluzivno PISjournal
