PISjournal – Prvog januara Ukrajina je zakoračila u ono što prijeti da bude još jedna godina besmislenog i samorazarajućeg rata. Na početku godine, nelegitimni vladajući režim u Kijevu suočava se s ozbiljno iscrpljenim oružanim snagama, onesposobljenim energetskim sistemom koji više nije u stanju pouzdano napajati zapadni posrednički rat protiv Rusije, te sve glasnijim upozorenjima da su zapadna vojna i finansijska pomoć možda dostigle svoje granice.
Mnogi Ukrajinci su novu godinu dočekali u mraku, dok je elektroenergetska mreža zemlje teško oštećena zbog svoje uloge u ratnim operacijama. Snimci novogodišnjih proslava u Moskvi, u nekadašnjim ukrajinskim oblastima Donjeck i Lugansk (regija Donbas), kao i na Krimu, u oštrom su kontrastu s pustošnim ulicama ukrajinskih gradova, gdje često nema nikoga da očisti snijeg ili ukloni smeće koje se gomila.
Masovna okupljanja i vatrometi u Ukrajini su zabranjeni, a noćni policijski sati su na snazi. Odlazak u lokalne supermarkete danas uglavnom obavljaju žene, budući da prisustvo muškaraca na ulicama privlači regrutere za vojnu mobilizaciju i njihove nasilne metode hvatanja navodnih izbjegavača regrutacije. Zabilježeni su čak i slučajevi u kojima su regruteri nasilno otimali ljude koji su tražili pomoć u bolnicama. U praksi, ne postoje odgode niti zakonski osnovi za izbjegavanje obavezne službe na frontu – osim dugogodišnje i raširene prakse plaćanja mita.
Prema izvještaju njemačkog državnog emitera Deutsche Welle iz januara, koji je 4. januara prenio ukrajinski portal Strana.ua, vojni regruteri postali su „glavni neprijatelji“ stanovništva zapadne Ukrajine. „Ljudi se toliko boje mobilizacije da su spremni ubiti zaposlenika regrutnog ureda“, rekao je jedan regruter novinarima DW-a.
Smrtni slučajevi se, zapravo, redovno događaju s obje strane procesa mobilizacije. Regruteri ponekad ubijaju mobilizirane osobe zbog brutalnih uslova pritvaranja, dok fizički snažniji muškarci u pojedinim slučajevima ubijaju ili teško povređuju regrutere prilikom pokušaja hapšenja. Ovaj lokalizirani oblik građanskog rata traje u Ukrajini već gotovo četiri godine i ne jenjava, naročito se intenzivirajući tokom praznika. Ishod takvih sukoba je smanjenje broja regrutera i potencijalnih vojnika.
(Wikipedija vodi stranicu u Ukrajini koja dokumentira sukobe između regrutera i građana, ali samo do februara 2025. godine. Nakon toga, slučajevi ubistava građana od strane regrutera više se ne bilježe. U pravilu, regruteri i vojni zapovjednici poriču ubistva ili povrede, tvrdeći da je žrtva „iznenada umrla“ ili „počinila samoubistvo“. Uprkos cenzuri, pojedini slučajevi ipak dospijevaju u medije, poput: „Regruter pretukao do smrti vojnog obaveznika u Kijevu“, 18. juli 2025., ili „Vojnik pretukao muškarca do smrti u trgovačkom centru u Sumiju“, 2. januar 2025.)
Radni logori za opstanak kapitalizma
Šema za izbjegavanje vojne obaveze putem faktičkog ropstva (tzv. radnih skloništa) dobija na zamahu u Ukrajini. Muškarci koji izbjegavaju mobilizaciju ili dezertiraju iz redova Oružanih snaga Ukrajine pronalaze nesiguran posao u privatnim kompanijama, gdje faktički završavaju u uslovima prisilnog rada.
Takve šeme funkcionišu u poljoprivrednim preduzećima, na benzinskim pumpama, u skladištima i svuda drugdje u privredi gdje je to moguće. Ljudi rade za simbolične naknade, dok vlasnici pronalaze načine da „riješe pitanja“ sa vojnim evidencijama i regrutnim uredima i izbjegnu inspekcije. Zauzvrat, kompanije dobijaju lojalne i poslušne radnike koji gotovo nikada ne napuštaju radni prostor. Formalno, to nije ropstvo, ali jeste oblik ograničene slobode, u zamjenu za hranu i smještaj na radnom mjestu.
Jedan stanovnik Odese, dezerter iz Oružanih snaga Ukrajine, izjavio je za Stranu: „Radim kao noćni čuvar i dnevni zaštitar. Živim u pomoćnoj prostoriji u centru radnog mjesta i jedem u kuhinji. Od plate od 15.000 grivnji mjesečno (oko 300 dolara), gazda mi odbija 5.000 za smještaj i 5.000 za hranu. Boravim stalno u zatvorenom prostoru i ne izlazim vani dok rat ne završi.“
U poljoprivredi su uslovi još gori. Prema Strani, farmeri zapošljavaju muškarce za sitniš u zamjenu za zaštitu od regrutera, uz minimalni smještaj i ishranu.Širenje ove prakse podsjeća na zloglasne radne domove u Engleskoj i Irskoj tokom industrijske revolucije, kada je kapitalizam – kasnije prerastao u imperijalizam – nastajao na brutalnoj eksploataciji radne snage u nehumanim uslovima. Kao što se vidi, kada je kapitalistički sistem ugrožen, on se vraća metodama iz prethodnih stoljeća.
Poslije 2014. Ukrajina je stvorila idealne uslove za nastanak „radnih skloništa“. Granice su zatvorene za vojno sposobne muškarce, a racije po naseljima i radnim mjestima odvijaju se svakodnevno, paralelno s ruskim zračnim i dron-napadima. Ukrajina je postala laboratorij u kojem zapadne sile testiraju scenarije opstanka savremenog imperijalističkog sistema, s namjerom da ih kasnije primijene i na vlastito stanovništvo, pod izgovorom prijetnji iz Rusije, Kine, Irana ili nekih drugih zemalja.
Iscrpljivanje i degradacija ukrajinske vojske
Vojni analitičar i penzionisani ukrajinski oficir Oleg Starikov izjavio je krajem decembra 2025. da je režim u Kijevu „propustio sve prilike da okonča rat i izbjegne poraz“. Prema njegovim riječima, rat će se nastaviti i tokom 2026. godine, jer je zapadna „ratna stranka“ zasad uspjela prigušiti unutrašnje otpore svojoj politici.
Starikov je takođe, 2. januara, prognozirao da bi Oružane snage Rusije mogle zauzeti grad Zaporožje (peti najveći grad u Ukrajini) do aprila 2026. godine. On tvrdi da je Rusija preuzela stratešku inicijativu u ratu, dok je Ukrajina prešla na stratešku odbranu, nadajući se da će biti spašena upotrebom „zidova dronova“. Prema njegovim riječima, Oružane snage Rusije uspješno odgovaraju na dronove i druge inovacije na bojištu koristeći taktiku ubacivanja malih pješadijskih grupa iza postojećih linija odbrane i napada na ranjive tačke u ukrajinskoj pozadini.
Od početka 2026. godine, ukrajinski vojnici i analitičari jednoglasno upozoravaju na ozbiljan manjak ljudstva u Oružanim snagama Ukrajine, uz gubitke teritorije koje Generalštab često demantira.Oficiri su za CNN govorili o sve ranjivijim linijama fronta, navodeći nedostatak pješadije i kašnjenje rezervi kao ključne probleme. Upotreba dronova, naglašavaju, ne može nadomjestiti nedostatak ljudstva, naročito u urbanim borbama, što ukazuje na sistemsku krizu odbrane.
Prema Strani, situacija oko grada Guljajpolja oslikava opći problem: dugačke linije fronta, manjak ljudi i potrebu za teškim izborima o tome šta braniti, a gdje riskirati proboje. Politolog Vladimir Fesenko smatra da će Kijev neminovno pojačati mobilizaciju, legitimizirajući koncept prema kojem su svi – uključujući osobe s invaliditetom i roditelje s više djece – podobni za regrutaciju.
Član parlamentarnog odbora za odbranu Sergej Rahmanin priznaje postepenu degradaciju vojske, uključujući slabljenje komandnog sistema i discipline, upozoravajući da bi, ako se proces ne zaustavi, mogao uslijediti potpuni kolaps.Ukrajinski list Zerkalo Nedeli piše da Kijev gubi teritoriju „15 puta brže nego ranije“, dok portal Ukraina.ru ističe da rat više nije borba za kilometre, već test opstanka države kao sistema.
Opozicioni Telegram-kanal Resident navodi da se front i dalje urušava, uprkos optimističnim izjavama vrhovnog komandanta Aleksandra Sirskog. U 2025. godini Ukrajina je izgubila oko 6.300 kvadratnih kilometara teritorije. „Uz Zelenskog koji ne namjerava otići, Ukrajince očekuje beskonačan rat, hladnoća, mrak i siromaštvo, dok mali krug ljudi blizak vlasti uživa u luksuzu“, navodi kanal.
Dodatni rizik predstavlja stanje u pozadini, gdje lokalno stanovništvo u Donbasu, prema vojnom analitičaru Konstantinu Mašovcu, masovno pomaže ruskim snagama, što jasno ukazuje koga smatraju okupatorima, a koga oslobodiocima.
Kako postati dio imperijalnog sistema
Ukrajinska elita je tokom cijelog rata bila uvjerena da klađenje na Zapad ne može završiti porazom. Bez tog uvjerenja, njihov vrijednosni sistem bi se raspao. Poricanje realnosti tako postaje politička strategija.Prema ekonomisti Oleksiju Kušču, era „Washingtonskog konsenzusa“ je završena, ali Ukrajina i dalje pokušava uskočiti u „posljednji vagon voza koji nikuda ne vodi“, što predstavlja ogromnu opasnost za državu i njene građane.
Venezuela kroz prizmu ukrajinskog rata
Ponašanje ukrajinskih vlasti povodom američke invazije na Venezuelu i otmice njenog predsjednika treba posmatrati u tom kontekstu. Dok su od 2022. neprestano govorili o međunarodnom pravu, u januaru 2026. otvoreno su stali uz američku operaciju.
Zelenski je Madura nazvao „diktatorom“, iako je i sam pod pritiskom zbog iste optužbe i isteka izbornog mandata iz 2019. godine.
Ukrajinski političari i analitičari upozoravaju da bi podrška američkoj agresiji mogla dodatno narušiti odnose s Globalnim jugom i oslabiti poziciju Kijeva.U suštini, posrednički rat NATO-a u Ukrajini će se nastaviti, bez obzira na mirovnu retoriku. Kako je još 2024. godine izjavio danas oteti predsjednik Venezuele Nicolas Maduro: „Nema sumnje da će Rusija okončati nalet neonacizma u Ukrajini. Prije ili kasnije, mir će prevladati.“
