PISjournal – Utrka u dominiranju na polju vještačke inteligencije dobija svoj zamah. Nedavni potezi Washingtona i velikih američkih tehnoloških kompanija pokazuju pokušaj da se druge zemlje primoraju da naprave izbor: hoće li njihovu AI tehnologiju isporučiti Amerika ili Kina?
Glavni faktor koji će odrediti hoće li SAD ili Kina pobijediti u ovoj utrci je čija je tehnologija najšire prihvaćena u ostatku svijeta.
SAD su postale oprezne zbog izazova s kineske strane pa su nedavno poduzele nekoliko koraka kako bi svoju ponudu na polju umjetne inteligencije učinile primamljivijom,posebice u Evropi.
U februaru,američki potpredsjednik JD Vance je u svom govoru u Minhenu optužio Evropsku uniju za prekoračenje propisa i nedemokratski odnos prema slobodi izražavanja.
Oprezni zbog izazova iz Pekinga, SAD su nedavno poduzele nekoliko poteza da ojačaju privlačnost svoje ponude na polju umjetne inteligencije, uključujući ofanzivu šarma u Evropi. Odnosi su dostigli vrhunac u februaru, kada je američki potpredsjednik JD Vance u svom govoru u Minhenu optužio EU za prekoračenje propisa i nedemokratsko neprijateljstvo prema slobodi izražavanja.
Istog mjeseca,Trumpova administracija je potpisala izvršnu naredbu u kojoj su se narugale nametanju novčanih kazni američkim kompanijama smatrajući ih sredstvom pljačkanja američkih kompanija.Određeni broj američkih kompanija sporo je plasirao svoje proizvode na evropsko tržište, navodeći pravnu nesigurnost kao razlog.
Ali u protekloj sedmici, američki ton je postao topliji. Sam Vance je rekao za SAD i Evropu da su “u istom timu”. Ova promjena tona desila se zbog namjere Sjedinjenih Država da promovišu svoju vještačku inteligenciju.
Microsoft je 30. aprila najavio da se ova kompanija obavezuje prema Evropi da će izgraditi javne i suverene centre podataka, poštovati evropske zakone i stvoriti temelj za evropsku otpornost i inovacije.
Ovog mjeseca, OpenAI je najavio svoju inicijativu OpenAI for Countries, „novu inicijativu za podršku zemljama širom svijeta koje žele graditi na demokratskim AI tračnicama“. OpenAI svoju ponudu prikazuje kao oštar, zapadni kontrast u odnosu na navodno „autoritarne verzije AI“ svojih kineskih konkurenata. Saopćenje za javnost je nedvosmisleno: riječ je o projektu koji se provodi “u koordinaciji s vladom SAD”.
Možda najviše iznenađuje to što Trumpova administracija navodno planira ublažiti američka ograničenja na izvoz naprednih čipova koji su bitni za razvoj AI (vještačke inteligencije). Prema zakonima koje je uvela Bidenova administracija, zemlje su raspoređene u tri nivoa, sa odgovarajućim ograničenjima u pogledu njihovog pristupa čipovima.
Ponovno razmatranje ovih propisa bila bi dobra vijest kako za američke dobavljače poluvodiča poput NVIDIA, tako i za zemlje poput Indije, Singapura i Malezije koje bi se inače suočile s ograničenim pristupom američkim čipovima.
Koga izabrati?
Ovi potezi signaliziraju da se borbene linije na polju vještačke inteligencije protežu od inovacija do infrastrukture. I, kako piše stručnjak iz Chatham Housea William Matthews, Kina je u dobroj poziciji da ubrza implementaciju novih tehnologija u velikim razmjerima kako na domaćem terenu, tako i na Globalnom jugu.
SAD signaliziraju da žele da zemlje naprave hitan izbor: naša tehnologija ili njihova?
Ali decenijama su mnoge države štitile svoje interese i kretale se kroz dva pola globalne moći, a mnoge će i dalje nastojati da to čine. Difuzija AI ostaje relativno rijetka, a za mnoge donosioce odluka još uvijek nema očiglednog razloga da izaberu jednu stranu u odnosu na drugu.
Današnji kontekst je također značajno drugačiji od posljednjeg velikog uvođenja digitalne infrastrukture. Prije dvadeset godina, američke tehnološke firme su se relativno bez izazova etablirali kao dobavljači digitalne infrastrukture. Sada su zemlje mnogo oštrije u traženju svojih prava na tehnologiju protiv američkih kompanija.
Danas je izazov pronaći zemlju koja nije bila zaključana u nekoj vrsti teške političke, pravne ili regulatorne bitke s tim istim tehnološkim firmama. Bilo da se radi o platformama društvenih medija, o telekomunikacijskoj infrastrukturi ili o globalnoj finansijskoj infrastrukturi, suvereni kapacitet nacija u odnosu na tehnologiju od koje zavise njihovi građani, ekonomije, kulture i politički sistemi sada više brine kreatore politike nego ikada prije.
Redefinisanje tehnološkog suvereniteta
Nije slučajno da je “suverenitet” tema koja se ponavlja u američkom obraćanju Evropi. Sada je pitanje da li su te garancije dovoljne. Zemlje imaju pravo da zahtijevaju suverenitet nad svojom digitalnom infrastrukturom i pravo da priznaju da tradicionalne poluge tog suvereniteta – najčešće regulatorne – nisu prikladne svrsi.
Ali takođe je bitno prepoznati gdje su danas realne granice suvereniteta. Razumijevanje gdje je tehnološki suverenitet dostižan trebalo bi da posluži za dugoročno planiranje.
Ovisnost Evrope o američkoj infrastrukturi oblaka, na primjer, mnogi na kontinentu vide kao stratešku ranjivost. Ali uprkos evropskim naporima da se izgrade alternative – posebno kroz GaiaX program – izgleda da će ova zavisnost ostati.
Evropa će takođe vjerovatno ostati zavisna od drugih zemalja u pogledu poluprovodnika, baterija i minerala. Ovdje se čini razumnim da zemlje slijede strategiju sve zahtjevnijeg okvira nabavke za tehnologiju koju uvoze, obavezne otvorenosti softvera kako bi se smanjila vezanost dobavljača i interoperabilnosti kako bi se smanjili silosi koji karakteriziraju savremeni softver zapadnih vlada.
Na drugim mjestima, međutim, zemlje bi trebale čvrsto da se zalažu za suverenitet. Treba uložiti sve napore da se utvrdi gdje je realno zahtijevati stvarnu promjenu u načinu na koji srednje sile dizajniraju, nabavljaju i upravljaju tehnologijom o kojoj njihova društva zavise.
Od Indije do Brazila, zemlje su pokazale da je za digitalni ID, infrastrukturu podataka i platforme za plaćanje apsolutno moguće ponovo zamisliti kako digitalna tehnologija funkcionira za građane i primijeniti suverene alternative na razini društva. Oni su također pokazali kako se to može učiniti uz djelić cijene modela digitalizacije koje su napredne ekonomije slijedile u posljednjih 20 godina.
Treći način?
Što se tiče vještačke inteligencije, obim kapitalnih investicija i infrastrukturnih troškova obećanih američkim projektima je ogroman, a poruka je jasna: pridružite nam se – mi ćemo se pobrinuti za vas. Ne možete sami, a kineska ponuda je opasna.
Ali ako se ova tehnologija pojavi kao temelj modernih društava i ekonomija – kao što se predviđa – druga predaja suvereniteta od strane srednjih sila dvadeset godina nakon prve mogla bi biti previsoka cijena za plaćanje.
Treći način – javna umjetna inteligencija, izgrađena na javnim modelima, zajedničkoj infrastrukturi, obaveznoj otvorenosti i interoperabilnosti, koju zagovaraju srednje sile – može biti pravi pogodak. To može biti i jedini pravi put ka tehnološkom suverenitetu.
