Osman Softić
PISjournal – Indoneziju ovih dana potresaju antivladini protesti koji uglavnom prolaze nezapaženo u globalnim medijima ali su u fokusu domaćih medija u Indoneziji.
Radi se o protestima spontanih grupa ali i onih u organizaciji sindikata najugroženijih radničkih profesija kao što su vozači te drugi ugroženi industrijski slojevi i studenti suočeni sa teškim ekonomskim uslovima i visokim cijenama životnih namirnica s jedne, i potpunim odsustvom empatije birane političke klase za njihove zahtjeve. Protesti su poprimili i blažu nasilnu dimenziju a prisutne su paljevine ispred državnog parlamenta u Džakarti.
Snage sigurnosti su, u namjeri obuzdavanja protesta, do sada usmrtile jednu osobu. Ipak, bilo bi potpuno pogrešno poistovjetiti najnovije proteste u Džakarti sa studentskim demonstracijama prije tri decenije, koje su dovele do pada Suhartovog autoritarnog režima 1998. Ozbiljni promatrači političkih prilika u Indoneziji, pak, vjeruju da su protesti koji još uvijek traju i koji su pokazali nagli izljev akumuliranog bijesa najugroženijih slojeva stanovništva nezadovoljnog ekonomskim prilikama, socijalnim razlikama i nepravdom u ovoj državi, ovoga puta vjerovatno osuđeni na neuspjeh.
Od Suhartove smrti 2008. prošlo je 18 godina. Njegov nekadašnji zet, umirovljeni general Prabowo Subianto, danas je predsjednik Indonezije. Subianto ima 74 godine i osmi je predsjednik Republike Indonezije. Iako je izabran na demokratskim direktnim izborima on sve više otvara prostor oružanim snagama koje postepeno uzimaju političku ulogu u ovoj najmnogoljudnijoj muslimanskoj zemlji četvrtoj najmnogoljudnijoj državi na svijetu.
Čini se da oružane snage poprimaju ulogu oslonca i ponovo se pozicioniraju kao ozbiljan izvor političke moći predsjednika Indonezije iako Prabowo ima demokratski izborni mandat. Predsjednika Subianta duže vrijeme prati imidž generala koji je odstranjen iz vojske zbog navodne odgovornosti za ozbiljno kršenje ljudskih prava u vrijeme kada je komandovao specijalnim elitnim jedinicama Kopasus, kako za vrijeme službe u Istočnom Timoru, tako i one u nemirnoj provinciji Zapadna Papua (ranije Irijan Džaja) u kojoj djeluje separatistički pokret.
Prabowo nikad nije službeno optužen za incidente u ovim provincijama za koje se u medijima i organizacijama za ljudska prava insinuira njegova navodna odgovornost za vrijeme bivšeg režima koji je bio poznat kao (Novi poredak), s tim da novi označava eru post Sukarnove nesvrstane Indonezije i prelazak u proamerički tabor antikomunističke alijanse i neoliberalnog kapitalizma.
Da bi protesti protiv autoritarnih režima kojim upravljaju elitističke manjinske političke grupe koje vrše represiju nad građanima bili uspješni bilo gdje u svijetu neophodno je da se ispune neki kritični uslovi. Jedan od tih uslova je visoki stepen nepodnošljivosti represije u redovima širokih narodnih masa zbog nepravedne vlasti koje prati arogantan odnos vladajućih političkih elita i državne represije prema stanovništvu, posebno prema biračima, ako postoji iole demokratski (izborni sistem vlasti) ma koliko on bio nesavršen.
Vladajuća koalicija u Indoneziji specifična je u odnosu na druge države i političke sisteme. Predsjednik republike ima izvršnu vlast, a premijerska pozicija ne postoji. Sedam stranaka u parlamentu čini vladajuću koaliciju. Pored toga, još 5 stranaka u neformalnom kapacitetu jer nisu prešle parlamentarni prag, također podržava predsjednika republike i njegov program pod zajedničkim kišobranom Velike indonežanske renesanse. Drugim riječima, Indonezija nema stvarnu parlamentarnu opoziciju, kako zbog odnosa snaga u parlamentu, još više zbog oportunizma lidera političkih stranaka koji po svaku cijenu žele biti dio vlasti i nisu spremni tavoriti u opoziciji i čekati svoju šansu.
Zbog tog su gotovo sve stranke spremne na različite kompromise sa vladajućom većinom. Indonezijska demokratska stranka pregalaštva (PDI-P) se nakon nedavnog nacionalnog kongresa pozicionirala kao balansirajuća snaga u odnosu na vladu, što znači da iako je najveća politička stranka u parlamentu (DPR), jedina je politička stranka koja nije dio vladajuće koalicije. Ali PDI-P nije niti klasična parlamentarna opozicija. PDI-P se uprkos naporima predsjednika da je uključi u Vladu, nije pridružila administraciji nominiranjem svojih ministara.
Zanimljivo je da u predsjedničkom ustavu Indonezije i ne postoji pojam formalne ili standardne opozicije. Tako da je PDiP izvan vlade, ali istovremeno podržava politiku vlade za koju smatra da je u skladu sa državnim principima a oponira onim zakonima koje smatra nedemokratskim i štetnim za nacionalni interes. PDI-P- je najveća politička stranka a odlučila je ostati izvan formalne vladajuće koalicije.
Ona ipak igra značajnu ulogu u nadzoru i osiguravanju poštivanja demokratskih vrijednosti. Sličan slučaj je u Maleziji gdje najveća pojedinačna politička parlamentarna snaga, Panmalajska islamska partija PAS djeluje iz opozicije. U BiH najveća politička partija sa izbornim mandatima SDA također je prisiljena da djeluje iz opozicije silom okolnosti koje su nametnute BiH. U Indoneziji je situacija obrnuta i tamošnje najveće partije ne žele biti dio vlasti.
Nepotizam i korupcija cvjetaju u ovoj najvećoj muslimanskoj državi i nakon pada Suhartovog režima 1998. godine, uprkos muslimanskom kulturološkom određenju Indonezije kao najveće muslimanske države. To govori da je islam u Indoneziji samo kulturološka odrednica ali ne i stvarni izvor etike i pravedne vladavine. O tome najbolje svjedoči primjer imenovanja sina bivšeg predsjednika Jokoa Widodoa za potpredsjedničkog kandidata suprotno državnom ustavu koji je trebao biti izmijenjen da bi Gibran Rakabumi postao potpredsjednik Indonezije.
Navodno, Prabowo ne bi imao šanse da postane predsjednik bez podrške Widodoa, koji je praktično uslovio podršku Subiantu kandidaturom svoga sina za potpredsjednika. Trenutno je najveće nezadovoljstvo i bijes građana usmjeren na Immanuela Ebenezera, zamjenika ministra rada. On je pripadnik političke partije Pokret za veliku Indoneziju (Gerindra) čiji je lider predsjednik države Prabowo Subianto. Bije ga glas najkorumpiranijeg političara. Gerakan Indonesia Raya (Gerindra) desno je orijentirana nacionalistička partija koja predvodi vladajuću Naprednu indonežansku parlamentarnu koaliciju (Crveno-bijelih nacionalista).
Crveno-bijela koalicija stupila je na vlast tek prije nešto manje od godinu dana, što nije dovoljan period da bi se javnost okrenula protiv vlasti. Ne treba zaboraviti činjenicu da je Suharto u vrijeme kad je svrgnut sa vlasti čeličnom pesnicom upravljao Indonezijom više od tri decenije. To znači da je trebalo da prođe dugi niz godina da bi se nezadovoljstvo građana pretvorilo u ozbiljan opozicioni pokret. U poređenju sa demonstracijama iz 1998., današnji buntovnici na ulicama Džakarte koji nose piratske simbole više su teatralni prosvjednici negoli ozbiljna politička ili ideološka prijetnja vladajućem režimu, establišmentu i ekonomskim elitama koji se naslanja na režim.
Druga važna razlika današnjih protesta i onih od prije 27 godina je u tome što ovi današnji nemaju jasno artikulirane ciljeve i alternativnu političku viziju niti imaju jasno vodstvo kao što je 1998. to bio Amien Rais, demokratski i islamski orijentirani reformski lider školovan na Univerzitetu u Čikagu koji je rizikujući život stao na čelo studentskih protesta kao uspješni akademik i predsjednik modernističke islamske organizacije Muhammediya koja ima korijene u reformističkim islamskim pokretima u islamskom svijetu.
Danas takav opozicioni lider u Indoneziji ne postoji, ni u parlamentu ni izvan njega. Lideri druge najveće muslimanske konzervativne tradicionalističke organizacije, Nahdlatul Ulama (NU), duboko su kompromitirani s obzirom da su ne tako davno putovali u Izrael i tamo se sastali sa predsjednikom Izraela pa čak i sa premijerom Netanyahuom, koji je preko njih želio Indoneziju uvući u Abrahamski sporazum. Bio bi to veliki uspjeh za cionistički režim budući je Indonezija najveća muslimanska država na svijetu. Srećom, taj je pokušaj osujećen a njegovu je provedbu kompromitirao i izraelski genocid nad palestinskim civilima, ženama i djecom u Gazi.
S druge strane, odsustvo jasnog vodstva i lidera protesta može biti frustrirajuće i za vlast, jer režim nije kadar identificirati nervni centar opozicije režimu a zatim ga demonizirati i predstaviti kao stranu urotu i infiltraciju radi podrivanja republike i njenog suvereniteta i kao prijetnju nacionalnoj sigurnosti, šemu smišljenu za otimačinu nacionalnih resursa i slično. Indonezija jeste najveća muslimanska zemlja na svijetu, sa 285 miliona, ali u njoj živi i više od 20 miliona kršćana od kojih neki imaju veliku ekonomsku moć i kontrolu uticajnih medija.
Pored toga, razuđenost Indonezije otežava komunikacije i konektivitet, uključujući i protok ideja i ideološkog ili vjerskog prozelitizma, tako da uprkos islamskom aktivizmu brojnih pokreta u Indoneziji još uvijek u nekim ruralnim sredinama preovladava praznovjerje i crna magija kojim su podložni milioni ljudi. Iako se Indonezija redovito prikazuje kao zemlja s najvećim brojem muslimana na svijetu (oko 88% od ukupne populacije), islam i kršćanstvo koji su kasno došli na arhipelag nisu uspjeli potisnuti tradicionalna vjerovanja koja su preživjela do danas. Dr. Amien Rais prije tri decenije u redove tadašnje opozicije režimu bio je unio disciplinu, odlučnost i prezir prema autokraciji i represiji.
Rais danas ima 81 godinu i još uvijek je uključen u javne poslove, uglavnom kao iskusni parlamentarac, političar i reformski aktivist islamske modernističke orijentacije. Iako više nije moćan, prošlog je stoljeća imao i ugled i status i autoritet da se suoči sa Suhartom i njegovim represalijama i despotima koji su pokušali zadržati vlast. Prije 1998. godine kao mladi aktivist jedne muslimanske organizacije u Australiji imao sam sa svojim pretpostavljenim zanimljiv susret sa Amienom Raisom koji je u toj zemlji bio gost Ministarstva vanjskih poslova DFAT, čiji su stratezi anticipirali nadolazeće demokratske promjene u Indoneziji i željeli su izravno čuti njegovu viziju post Suhartove nove Indonezije.
Oni su mu također omogućili susret sa islamskim organizacijama. Bio je to zanimljiv susret sa velikim naučnikom, vizionarom i vodećim arhitektom demokratskih promjena u Indoneziji. Nakon toga sam u listu Preporod objavio niz tekstova o tektonskim političkim promjenama koje je izazvala demokratizacija Indonezije. Nedugo nakon toga Amien Rais je postao ikona indonežanskih studentskih protesta koje Suhartov režim nije uspio ugušiti već se srušio kao kula od karata.
Režimske snage sigurnosti tada su upotrijebile bojevu municiju, ubivši četvero i ranivši mnogo mladih ljudi iz najveće privatne visokoškolske ustanove u zemlji, prestižnog univerziteta Trisakti. Analitičar ovog događaja Dancan Graham, smatra da je to bilo daleko više od obične ljudske tragedije. Bila je to zapravo taktička pogreška režima, jer su ubijeni studenti bili djeca poslovnih oligarha, koji su dobrim dijelom upravljali važnim sektorima indonezijske ekonomije.
Iako danas snage reda u Džakarti protiv prosvjednika uglavnom koriste suzavac, do momenta nastanka ovog teksta jedna osoba je tragično stradala. Građani Indonezije ogorčeni su velikim povećanjem poreza koje je nametnuo predsjednik Prabowo, kojeg mnogi drže za lošeg političara ali mu priznaju ozbiljne sposobnosti nacionalističke mobilizacije. Pored toga, predsjednik Prabowo pokušava militarizirati društvo organiziranjem vojnih i kvazi-vojnih parada i kampova. Iako su mnogi posmatrači to u početku smatrali smiješnim a neki čak bezopasnim i simpatičnim prikupljanjem poena na instagramu, pokazalo se da Prabowo ima ozbiljnije namjere.
Ono pak, što je prelilo čašu i potaknulo izliv gnjeva protiv izabranih parlamentarnih poslanika, njih 580, je mjesečna plata i nadoknade raznih vrsta, posebno dodatak na stanovanje čiji se iznos popeo na preko 5500 dolara, pored plaće koja je duplo veća od tog iznosa. Frapantno visoke plate parlamentaraca u državi čiji građani u nekim dijelovima jedva uspijevaju zaraditi par stotina dolara mjesečno proizvele su gnjev koji je one najhrabrije istjerao na ulice radi protesta. Predsjednica Zastupničkog doma indonezijskog parlamenta, Puan Maharani, kćerka bivše predsjednice Megawati Sukarnopotri, koja predvodi Narodnu demokratsku partiju pregalaštva (PDiP) i unuka oca nezavisnosti Indonezije Sukarna, pokušala je opravdati pomenute nerazumne bonuse parlamentaraca naglim i visokim poskupljenjima u Džakarti.
Međutim, ovaj primjer potvrđuje da se i PDiP iz kojeg dolazi predsjedavajuća parlamenta Puan Maharani (jedan od najeklatantnijih primjera indonezijske povlaštene i privilegorne političke elite), partije koja se predstavlja kao sekularna i nacionalistička stranka lijevog centra, praktično stopila s režimom iako tvrdi da je u opoziciji vladi predsjednika Prabowoa. U strahu od nasilja, režim u Džakarti sve više inklinira ka militarističkim rješenjima a Prabowo koji je na njegovom kormilu, otvara prostor generalima da uđu u političku sferu i najznačanije ekonomske korporacije, čime se istovremeno sužava prostor za angažman žena na ministarskim pozicijama. (Od 48 ministara pet od njih su žene).
Civilni potpredsjednik Gibran Rakabuming (Raka) sin bivšeg predsjednika Jokowija je u novije vrijeme marginaliziran, što i nije loš potez predsjednika Subianta, budući je ovaj izabran s upitnim pravnim legitimitetom. U Indoneziji je nepotizam jednako ukorijenjen kao i korupcija. Kao najstariji sin bivšeg predsjednika Jokowija (Joko Widodo), Gibranova kandidatura bila je samo mamac mlađim biračima na prošlogodišnjim izborima kako bi Prabowo bio izabran jer je prethodne dvoje izbore bio gubitnik. Kandidatura Gibrana smatrana je razlogom Prabowove uvjerljive pobjede koji je osvojio 58% u nadmetanju trojice predsjedničkih kandidata.
Nakon njegovog izbora u korespondenciji sa jednim prijateljem iz Indonezije, kao pasionirani bivši student indonezijske politike, kazao sam kako očekujem da bi on kao potpredsjednik mogao biti marginaliziran, nakon što Prabowo uspije konsolidirati svoju vladavinu. Čini se da se taj scenarij upravo danas ostvaruje. Gibran Rakabumi se rijetko pojavljuje u javnosti. Slične karakteristike mogle bi se vidjeti u rulji koja je neredima divljala ispred novog ureda bivšeg poduzetnika u Parlamentu.
Ako se pak desi da indonežanski protesti uspiju, što za sada nije izvjesno, ozbiljni analitičari procjenjuju da bi takva promjena prije mogla doći od nekih umirovljenih generala a nikako od strane tinejdžerskih buntovnika, koje vjerovatno ozbiljniji igrači koriste kako bi testirali vodu glede mogućnosti promjena na čelu Indonezije.
Poznavaoci političke historije Indonezije vjerovatno će se složiti da je njena politika inherentno nestabilna a time i nepredvidiva i jednako tako opasna. U neredima 1998., nakon Suhartovog pada sa vlasti desilo se oko 1000 ubistava i 400 silovanja etničkih Kineskinja. Neki posmatrači prilika u Indoneziji se boje da bi se sličan scenarij mogao ponovo dogoditi u Indoneziji.
Oni stariji će se sjetiti da je u Indoneziji u periodu 1965-66. pod izlikom borbe protiv komunista i njihovih simpatizera, (tvrdnja za koju je dokazano da je bila tek izgovor za nasilno preuzimanje vlasti od strane Suharta u ime zapadnog imperijalizma), ubijeno između 500,000 i million nevinih ljudi. Bio je to masakr ravan genocidu, posebno ako bismo kao definiciju genocida koristili parametre koje je postavio Norman Naimark. On tvrdi da je općeprihvaćena defincija genocida nepotpuna jer ne uključuje masovnu eliminaciju političkih i ideoloških protivnika.
Upravo se to i dogodilo u Indoneziji i to pod patronatom zapadnih centara moći, prije svega CIA-e, ali uz podršku i učešće nekih tzv. islamskih konzervativnih organizacija kao što je bio Ansor, omladinsko krilo Nahdlatul Ulama-e. Ansor je učestvovao u najvećim masakrima svoje braće i sugrađana samo zato što su im oni bili predstavljeni kao komunisti, njihovi simpatizeri, ili općenito pobornici antiimperijalističkih političkih stajališta i ljevičarskih ideologija, koje su Amerikanci i Suhartov režim koji su kasnije nametnuli u Džakarti na čelu sa Suhartom, predstavili kao antiislamske. Dvojica predsjednika Indonezije su se javno ispričali za ove zločine.
Ne čudi uopće činjenica da su neke islamske organizacije bile instrumentalizirane kao udarno koplje za eliminaciju nepoželjnih ideologija koje su smatrane opasnošću za zapadni imperijalizam. Posjeta Izraelu i susret Yahya Cholil Staqufa lidera Nahdlatul Ulama-e, i visokopozicioniranog političara Partije nacionalnog buđenja (PKB) sa predsjednikom Izraela i premijerom Netanyahuom od prije par godina, također ukazuje na neopreznost a možda čak i potencijalnu kolaboraciju vrhuške nekih muslimanskih masovinih pokreta u Indoneziji sa cionističkim režimom i njegovim zaštitnicima i mentorima na zapadu.
Muslimani Indonezije, posebno oni koji još uvijek vrednuju djelo ličnosti kakav je Amien Rais i drugih progresivnih islamskih mislilaca i organizacija poput Muhammediye, te koji se bore za suverenitet ove najveće muslimanske zemlje i njen islamski identitet, morali bi biti oprezni jer će se pritisci na Indoneziju tek nastaviti, posebno u geopolitičlim okolnostima nadmetanja SAD-a i Kine u istočnoj Aziji.
Muslimani Indonezije više nikad ne bi smjeli dozvoliti da njihove islamske organizacije budu instrumentalizirane kao pesnica imperijalizma u obračunu sa geopolitičkim globalnim rivalima. Međumuslimansko sektaštvo i demonizacija nekih muslimanskih manjina koje u Indoneziji siju neke snage sa Bliskog istoka i njihovi mentori sa zapada, u cilju skretanja pažnje i usmjeravanja muslimanske energije u pogrešnom pravcu, također ukazuju na spregu između neoimperijalizma i cionizma koji neće lahko odustati od manipulacije muslimanskim pokretima radi porobljavanja muslimanskih zemalja.
Ekskluzivno PISjournal
