PISjournal – Odnose između Sjedinjenih Američkih Država i Venezuele moguće je analizirati u okviru povijesnog i kontinuiranog obrasca američke vanjske politike u Latinskoj Americi.
Politike SAD-a u ovom području u posljednja dva stoljeća nisu se značajno mijenjale i uvijek su se temeljile na učvršćivanju političkog, ekonomskog i geopolitičkog uticaja, uz prijetnju ili ograničenu upotrebu vojne sile. Jedan od glavnih instrumenata ove politike je poznata metoda „diplomatije topovnjača“ (gunboat diplomacy); metoda koju je prvi put uspostavila Velika Britanija tokom svoje pomorske dominacije, a potom su je u 19. i 20. stoljeću preuzele evropske sile i SAD.
Ova vrsta diplomatije temelji se na prijetnji ili demonstraciji vojne moći, uz ekonomski i politički pritisak, s ciljem promjene ponašanja vlada i ostvarivanja interesa države koja intervenira.
Povijesni primjeri američkih intervencija u manjim državama Latinske Amerike, poput Grenade 1983. i Paname 1989. godine, pokazuju da su SAD u nekim slučajevima koristile vojnu silu za brzu promjenu režima te za ostvarivanje ekonomskog i geopolitičkog uticaja.
Međutim, Venezuela zbog svoje geografske pozicije, teritorijalne veličine, značajne populacije, bogatih prirodnih resursa i organizirane vojske predstavlja potpuno drugačije uslove, što izravne vojne operacije čini izuzetno složenima.
S povijesnog gledišta, vanjska intervencija u Venezueli ima dugu povijest. Značajan primjer je intervencija nizozemske mornarice 1908. godine, koja je imala za cilj učvrstiti vlast Juana Vicentea Gomeza, tadašnjeg potpredsjednika. Ova akcija, u odsutnosti predsjednika Cipriana Castra koji je bio u Parizu na liječenju, otvorila je put promjeni vlasti. Gomez je, nakon dolaska na vlast, upravljao zemljom ili izravno ili putem neizravnog uticaja, te je širokim koncesijama za strane naftne kompanije poput Shell Oil-a učvrstio položaj Venezuele među vodećim svjetskim proizvođačima nafte.
Tokom 1930-ih, Venezuela je, nakon SAD-a i Sovjetskog Saveza, bila treći najveći proizvođač nafte, a 1960-ih je zadržala status drugog proizvođača nafte u svijetu. Međutim, s rastom proizvodnje nafte u zemljama Bliskog istoka i povećanjem novih kapaciteta, relativna važnost Venezuele na svjetskom tržištu smanjila se, a ekonomski motivi SAD-a za izravnu intervenciju u zemlji sami po sebi nisu mogli objasniti političke i vojne aktivnosti.
U savremenim uslovima, pritisak i američka intervencija u Venezueli, posebno pod vladom Donalda Trumpa, često su opravdavani razlozima poput borbe protiv trgovine drogom i optužbi protiv vlade te zemlje. Međutim, povijesni dokazi i globalne statistike pokazuju da je udio Venezuele u proizvodnji i distribuciji droga vrlo ograničen, dok susjedne zemlje, osobito Kolumbija i Peru, imaju glavnu ulogu na tom tržištu. Analiza globalnih trendova trgovine drogom također pokazuje da američke obavještajne i antinarodne agencije, uključujući CIA-u i DEA-u, igraju ključnu ulogu u upravljanju proizvodnjom, distribucijom i cijenama droga. Stoga se američke optužbe protiv vlade Venezuele uglavnom smatraju instrumentom političkog i ekonomskog pritiska, a ne stvarnim odrazom postojećeg stanja.
S ekonomskog aspekta, Venezuela je zbog ogromnih naftnih rezervi i drugih prirodnih resursa oduvijek bila strateška zemlja u regiji. Međutim, loše upravljanje unutarnjim resursima i nestabilne ekonomske politike dovele su do teških financijskih i društvenih kriza u posljednjim desetljećima.
Iz perspektive SAD-a, povijesna ulaganja u rafinerije i potreba za teškom i specifičnom naftom iz Venezuele stvorila su motiv za očuvanje uticaja i ekonomske kontrole nad zemljom, iako je u trenutnim uslovima globalna ponuda nafte veća od potražnje, a geopolitička i politička pitanja imaju daleko veću važnost od samih naftnih resursa.
Kulturne i društvene karakteristike venezuelanskog naroda, osobito duh nezavisnosti i bolivarske tradicije, igraju važnu ulogu u otpornosti zemlje na vanjski pritisak.
Venezuelanci, za razliku od mnogih susjednih zemalja, imaju otporan, čvrst i borben duh. Svakodnevni postupci u društvu, poput nošenja vlastitog oružja u urbanim sredinama i spremnosti na samoodbranu, odražavaju kolektivni mentalitet otpornosti.
Također, pregovaranje i direktna, odlučna interakcija su uobičajeni u venezuelanskoj društvenoj kulturi, što znači da će svaki pokušaj vojne intervencije ili političkog pritiska naići na unutarnji otpor.
Geografija, teritorijalna veličina i odbrambene sposobnosti Venezuele također stvaraju prirodne i strateške prepreke za vanjske intervencije. Zemlje poput Paname, zbog malog teritorija, ograničene populacije i prisutnosti američkih vojnih baza u području Panamskog kanala, nude jednostavnije iskustvo za izravnu intervenciju. Venezuela, međutim, s velikim granicama, bogatim resursima i značajnom populacijom, nema takve uslove, pa bi svaka vojna operacija bila izuzetno složena.
Geopolitička analiza pokazuje da položaj Venezuele u Južnoj Americi i blizina Karipskog mora i Atlantskog okeana čine ovu zemlju ključnim akterom u regionalnoj ravnoteži. Postojanje energetskih resursa, pristup važnim pomorskim rutama i potencijalna uloga Venezuele u regionalnoj energetskoj sigurnosti dodatno kompliciraju i poskupljuju svaku vojnu ili političku akciju protiv zemlje.
Osim toga, povijesna i politička analiza pokazuje da je usporedba Venezuele s državama poput Paname ili Grenade netačna i pojednostavljena.
Venezuela, sa svojom regularnom, obučenom i opremljenom vojskom, uz relativnu podršku naroda vladi i nacionalistički duh, značajno smanjuje vjerovatnost uspjeha vanjskih vojnih operacija. Stoga SAD-ov pritisak na Venezuelu uglavnom se provodi kroz ekonomske, diplomatske, medijske i psihološke instrumente, a ne izravnom upotrebom vojne sile.
U konačnici, može se zaključiti da su odnosi Venezuele i Sjedinjenih Američkih Država složena kombinacija povijesti, politike, ekonomije i kulture. Izravna vojna intervencija, za razliku od američkog iskustva u manjim zemljama Latinske Amerike, malo je vjerovatno da bi bila uspješna. Umjesto toga, korištenje političkog pritiska, ekonomskih sankcija i medijskih akcija oblikovat će glavni put američke interakcije s Venezuelom.
Ova analiza pokazuje da stvarno razumijevanje događaja u Venezueli zahtijeva duboko razumijevanje povijesti, kulture, vojne moći te geografskih i ekonomskih uslova zemlje, a pojednostavljeni prikazi političke situacije u Venezueli ne odgovaraju stvarnim terenskim činjenicama.
Ekskluzivno PISjournal
