PISjournal – Nerijetko je u prošlosti, ali i u modernim teorijama, dolazilo do pojmovnog i sadržinskog poistovjećivanja nacije sa državom. Takav teorijski pristup naročito je prisutan u evropskim državama poslije velikog broja ratova i sukoba u 17. i 18. stoljeću kada se u većini tih zemalja završava proces konstituiranja država na nacionalnoj razini.
Između nacije i države postoji bitna razlika ne samo u pojmovnom već i u sadržinskom smislu. Države su postojale davno prije nacija, a postoje nacije koje su kudikamo starije od mnogih današnjih država. Poistovjećivanje nacije i države ne može se teorijski opravdati, niti praktički uspostaviti znak jednakosti kao univerzalno pravilo i princip konstituiranja i egzistiranja. To je pitanje već dugi niz godina predmet spora ne samo u teoriji već i u političkoj praksi.
Razlika između države i nacije vidi se i iz njihovog najopćenitijeg određenja. Država je, kaže Watson, zakonska i politička organizacija koja posjeduje vlast da od svojih građana zahtijeva poslušnost i lojalnost. Nacija je narodna zajednica, čiji su članovi povezani osjećanjem solidarnosti, zajedničkom kulturom i nacionalnom sviješću.
Također su vrlo izraženi sporovi o nastanku nacije, odnosno o pravu na njeno postojanje. Mi smo najbliže onom stajalištu koje razlikuje dvije faze u konstituiranju nacija. U prvu fazu bismo mogli ubrojati one nacije koje su se konstituirale u povijesti u jednonacionalnim državama, a u koje možemo ubrojati Englesku, Španiju, Holandiju, Portugal i Francusku. U njima se nacionalno pitanje nije postavilo u oštroj formi i nisu se suočavale sa problemom nacionalizma u širem smislu. Proces formiranja nacije u ostalim dijelovima Evrope, pa i šire, počeo je mnogo kasnije i u mnogo složenijim društvenim uslovima. One su se konstituirale pretežno na osnovama nacionalne svijesti i pokreta koji su težili da njene ciljeve i ostvare.
U mnogim zemljama se taj proces i danas odvija. Posebno je dovršavanje nacionalnog procesa ili njegovog ponovnog aktueliziranja došlo do izražaja rušenjem socijalističkog modela vlasti u srednjoj i istočnoj Evropi, u mnogim zemljama, napose u Rusiji, ex Jugoslaviji, Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj i mnogim drugim.
Proces formiranja nacija traje veoma dugo. Najznačajniji pokreti, po širini i oštrini, su pokreti za nacionalnu nezavisnost, koji su se zbili u Evropi nakon Francuske građanske revolucije 1780. godine. U historijskom smislu zbivanja i konstituiranja nacije, najbitni elementi koji su generirali i određivali njene procese su: geografsko-prostorni elementi egzistiranja većeg broja naroda na određenom prostoru, ekonomsko-socijalni uslovi koji su zahtijevali veću saradnju, zajedničku egzistenciju i korištenje prirodnih i industrijskih resursa, jezičko-kulturni i tradicijski elementi i osobenosti naroda, zatim religijski elementi kao osnova zajedničke identifikacije s nacionalnim vrijednostima.
U povijesti konstituiranja nacija neki od ovih elemenata bili su dominantniji, ili više njih zajedno, a u nekim slučajevima i njihova kombinacija sa ukupnim društvenim uslovima u kojima su se nalazili određeni narodi i iz kojih je izrasla nacija u savremenskom smislu značenja.
Sama riječ nacija različito se interpretira i označava, a u različitim razdobljima imala je i drugačija određenja i shvatanja. Ona se često upotrebljava u funkcionalnom smislu, u opravdavanju određenog tipa vlasti ili poretka, odnosno vladajuće politike. Proces oblikovanja moderne nacije nije se odvijao na isti način u svim perodima i državama. U nekim se, kao što su Francuska i Engleska proces konstituiranja države i nacije odvijao uporedo i stoga se one nazivaju s pravom „nacionalnim državama“. Nacija se formirala unutar granica države i oni koji su živjeli izvan tih granica nisu pripadali toj naciji. Mnoge druge države kasnije su postale i nacionale države ali i suverene.
Dok je 19. stoljeće bilo karakteristično po konstituiranju evropskih nacija, 20. stoljeće je karakteristično po obrazovanju nacija na ostalim kontinentima, u Aziji i Africi, Australiji pa čak i u Americi. Mnoga plemena i narodi su se organizirali i izborili za nezavisnost i nacionalnu autonomiju. Veliki dio pokreta, naročito onih za nacionalno oslobođenje je značajan i po svojim ciljevima je dalekosežan za nacionalnu afirmaciju određenih naroda i njihovu slobodu. Mnogi od njih su bili i nosioci dubokih društvenih promjena u tim zemljama, kako u ekonomsko-socijalnoj sferi tako i u oblasti poštivanja i afirmacije ljudskih prava i sloboda i na tim osnovama konstituiranja vlasti i poretka, koji je izraz potrebe naroda i zaštite njegovih interesa.
Čak i na samom kraju 20. stoljeća postoje veliki i dinamični pokreti za nacionalnu afirmaciju i dovršenje procesa konstituiranja nacija, posebno u zemljama bivšeg socijalizma. Primjer snažne ali i veoma tragične afirmacije nalazimo u Bosni, gdje su stoljećima egzistirale različite religije, kulture i nacije koje imaju svoju tradiciju, običajnost i državnu tvorevinu, zajednički teritorij – Bosnu i Hercegovinu. Egzistencija religija i nacija na jednom prostoru nije nikada ranije dovođena u pitanje. Rezultati rata do koga je došlo u periodu 1992–1995. godine je tradiciju, zajedništvo i multikulturalnost ozbiljno dovelo u pitanje. Posljedice su ogromne po gubitak i stradanje stanovništva, po industrijski i tehničko-tehnološki napredak, po samu materijalnu i kulturnu poziciju naroda ali ukupno nacionalno afirmiranje i državno-pravno konstituiranje i egzistiranje same države.
Zajedničke konstante nacije
Iz izloženog se može zaključiti da postoje neki zajednički elementi, koji su osnova konstituiranja nacija. Na prvom mjestu je društveno-ekonomski razvoj, sa mnogobrojnim svojim refleksijama i manifestacijama na sve sfere ljudske djelatnosti, koji je zahvatio veliki broj naroda i njihovih teritorija.
Drugi princip konstituiranja nacije jeste jezik kao sredstvo zajedničkog sporazumijevanja i komunikacije ljudi na širokom prostoru, radi obavljanja privrednih, svojinskih i političkih aktivnosti. Jezik se oblikuje i uspostavlja na razini ljudske potrebe ne samo u govornoj sferi, već i u pisanim formama.
Jezik kao sredstvo komunikacije u službenom obliku postaje zajednička osobina velikog broja stanovništva i građana, oblik razumijevanja državne norme i njene obaveznosti za građane ali i sredstvo kulturne komunikacije i tradicije naroda.
Treći princip je zajednička kultura, vjera i tradicija kao tipski model običajnosti i identificiranje pojedinca sa pripadnošću jednoj grupi, narodu ili državi, odnosno nacionalnoj zajednici.
Četvrti značajan element konstituiranja nacije je državna vlast, odnosno poredak koji se uspostavio i koji je za cilj imao jaku identifikaciju u kulturnom i u teritorijalnom smislu. Da bi svoje ciljeve vlast ostvarila, nužna je bila motivacija naroda za identificiranje sa teritorijom, vlašću i kulturnom tradicijom, te osjećanjem o zajedničkoj pripadnosti i povezanosti. Potrebu za potporom vlast nije tražila samo u narodu već i u predstavnicima duhovnog života.
Preuzeto iz knjige Čovjek i demokratske promjene autora prof. dr. Saliha Foče.
